‘Nasilje nad ženama uključuje bilo koji čin rodno uvjetovanog nasilja; slično zločinu iz mržnje, definirano je kao nasilje usmjereno prema određenoj skupini koja se razlikuje po spolu. Nasilje nad ženama prisutno je u svim kulturama i smatra se posljedicom tradicionalnog viđenja žena kao vlasništva muškarca.’ (www.sigurnomjesto.hr)
U srijedu 22. rujna 1999. u 10 sati dogodilo se trostruko ubojstvo na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Nakon što je sutkinja izdiktirala u zapisnik da je brakorazvodni postupak gotov, Mato Oraškić vadi pištolj i ubija svoju suprugu, potom njezinu odvjetnicu, zatim sutkinju i posljednja dva metka – u leđa i u glavu – ispalio je u zapisničarku koja je uspjela preživjeti pokolj u Palači pravde.
Mato Oraškić, suspendirani policajac, došao je na raspravu s tajno unesenim pištoljem i jasnom namjerom da ubije. Ovo hladnokrvno ubojstvo bilo je krajnji rezultat godina psihičkog i fizičkog zlostavljanja koje je prošla njegova supruga.
Pet godina kasnije Hrvatski sabor donosi odluku o obilježavanju Nacionalnog dana borbe protiv nasilja na ženama baš na datum užasnog zločina.
Usprkos svim strategijama, direktivama i propisima u Europi se bilježi stalni porast nasilja nad ženama. Prema podacima iz 2014. 12 do 15% žena je bilo ili jest žrtvom obiteljskog nasilja, dok sedam žena svaki dan umre od posljedica takvog nasilja.
Hrvatske statistike su obrnute. One pokazuju na smanjenje broja prijava za nasilje u obitelji. I uz trend smanjenja dnevni prosjek prijava obiteljskog nasilja je 35 prijava.
Međutim, pitanje je koliko je to stvarni pokazatelj rodno uvjetovanog nasilja. Nasilnici su još uvijek neadekvatno kažnjeni, a u praksi se često izjednačava nasilnika i žrtvu i to doslovno – nakon prijave, ukoliko se žena branila, privedena je i skupa s nasilnikom završi u pritvoru. Prijava Županijskom državnom odvjetništu se tada podnosi protiv oboje.
Dobra zakonska regulativa je jedno, a praksa, na žalost nešto sasvim drugo. S obzirom na porast nasilja prema ženama u Europi teško je povjerovati da je Hrvatska izuzetak. Dokazuju to i strašne priče koje možete čuti u sigurnim kućama za žrtve obiteljskog nasilja.
Također, nakon podnesenog Izvješća u sjeni o nasilju nad ženama u Hrvatskoj, UN-ov Odbor je donio zaključak kako je zakonodavni i strateški okvir države više usmjeren na održavanje cjelovitosti obitelji nego na osiguravanje sigurnosti žrtava rodno utemeljenog nasilja nad ženama.
Dakle, stvari stoje ovako: ako ne dopustiš suprugu/partneru (prema statistikama dalje slijede otac i sin) da ubije boga u tebi, teško ćeš dokazati da si žrtva nasilja. Šuti i trpi te se moli da te ne ubije. Možda uspiješ pobjeći, kao jedna žena čiju sam priču čula: suprug ju je bosu usred zime skupa s djecom izbacio iz kuće, što je iskoristila za bijeg. Valjda je mislio da bez cipela neće otići…
Srećom, zadnjih desetak godina obiteljsko nasilje je podignuto u javnu sferu i malo je onih koji to smatraju privatnim problemom.
Na drugu stranu nedovoljno se govori o vrstama nasilja koje se u najvećem postotku vrši nad ženama. Još uvijek se pod nasilje smatra samo fizičko nasilje, a žrtvama tog nasilja žene slabije obrazovanosti te nižeg položaja na društveno-ekonomskoj ljestvici. To je kilometrima daleko od istine. Zbog toga to nije društveno socijalni problem, već rodno uvjetovan.
Jedna od bitnih stvari na koju se stalno zaboravlja je psihičko nasilje kojemu je izloženo mnogo žena. To je najrasprostranjeniji oblik nasilja koji uključuje vrijeđanje, ismijavanje, kritike, optužbe, nazivanje pogrdnim imenima, ponižavanje, omalovažavanje i dr.
Prema najnovijem istraživanju dvije od pet žena bile su ili još uvijek jesu žrtve psihičkog nasilja od strane partnera. Višekratni oblici psihičkog nasilja od strane partnera moraju se prepoznati kao umanjivanje ženine samostalnosti.
U našem društvu još uvijek prevladava gnjusna praksa okrivljavanja žrtve u slučaju obiteljskog nasilja. Najčešće reakcije javnosti nakon saznanja o zlostavljanju žena od strane partnera su: zašto nije otišla?, očito ima nisko samopouzdanje kad si je to dozvolila, ja bih nakon prvog udarca otišla, žene koje ostaju sa zlostavljačem same su si krive…
Zašto nikome ne padne na pamet pitati: zašto ju nije prestao tući?, očito ima nisko samopouzdanje kad si dozvoljava zlostavljati ženu, sretna sam što nisam naletjela na zlostavljača, sva krivnja je isključivo njegova…
Odgovornost za zlostavljanje u obitelji leži na zlostavljaču, a ne na žrtvi. Zašto društvo prihvaća zlostavljače kao (neugodnu) društvenu normu, a žene uči kako da izbjegnu zlostavljanje, a ako ga ne izbjegnu onda su same krive za to što im se dogodilo?
Zamislite kako se osjeća žrtva, koja je prošla kroz pakao dugotrajne veze u kojoj je bila konstantno zlostavljana, kad čuje optužbe na svoj račun, optužbe kako je sama kriva za zločin koji je na njoj napravljen. Kako se osjećaju druge žene koje također trpe nasilje kad čuju osudu javnosti?
Vjerojatnost da će prijaviti nasilje je minimalna. Žrtva prvo prođe traumu izazvanu zlostavljanjem, a nakon toga traumu od osude javnosti. Ni policija se u mnogo slučajeva, na žalost, nije iskazala u takvim slučajevima. Nakon njih ni sud.
U pokolju na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ubijene su: Gordana Oraškić, supruga ubojice, Hajra Prohić, odvjetnica, i Ljiljana Hvalec, sutkinja. Ne zaboravite ih.
Ksenija Krčar
