Nekad davno, legenda kaže, žene su išle u mirovinu s 55 godina života, a muškarci sa 60. Legenda kaže i da su žene već sa 53 godine mogle u prijevremenu mirovinu. Jest’ da je novčana naknada za takvu mirovinu bila umanjena, ali ako si prosvjetni radnik, onda si i naviknut da nemaš novaca.
Nekadašnji zakon, koji je omogućavao odlazak u mirovinu dok si još koliko toliko sposoban normalno odživjeti jedan dio preostalog života, a da ne visiš po čekaonicama liječnika, posebno je veselio prosvjetare, zato što je, usprkos uvriježenom mišljenju da oni ne rade ništa, posao učitelja izuzetno stresan i naporan. Ne direktno fizički, ali psihički jest.
Mirovinska anarhija
Za vrijeme te ‘mirovinske anarhije’ mladi su, legenda kaže, dobivali posao prije svoje trideset i pete godine života, nisu proveli najproduktivnije godine nakon završenog fakulteta na Zavodu za zapošljavanje. I svi su bili sretni. Jedni zbog mirovine dok su još pokretni, drugi zbog pronalaženja posla dok još imaju volje raditi. Nije bajka, već ne tako davna prošlost.
Ali! Svemu što je lijepo dođe kraj. S promjenama u društvu, došlo je i do promjena u mirovinskom sustavu. Pa je tako donesen zakon da žene u mirovinu mogu ići tek sa 60 godina, a muškarci sa 63 (? autoricu već polako trese senilnost – op. a.). I to je bilo ‘prerano’! Zatim je donesen zakon u kojem stoji da u mirovinu žene mogu ići sa 65 godina, muškarci također (ravnopravnost).
E, ne može!
Dakle, osoba koja se je zaposlila u ‘mračno’ doba kad su u mirovinu žene išle s 55 godina, imajući tada 22 godine i diplomu u ruci, živjela je u zabludi da će odraditi svojih 35 godina staža i mirno otići u zasluženu mirovinu s 57 pristojnih godina života i ustupiti svoje radno mjesto novoj, svježoj, nabrijanoj krvi.
Danas ta ista osoba, nakon 30 godina staža, izračunava na stranicama HZMO – a po deset puta dnevno (u nadi da se od posljednjeg izračunavanja nešto promijenilo) kad može u mirovinu, a svaki put ispada da mora raditi još minimalno 13 godina, dakle kad ispuni 43 godine radnog staža i ima najmanje 65 godina života. I pita se, zbog čega se žurila završiti fakultet i zaposliti? Jer, godine staža ne povlače za sobom proporcionalnu naknadu mirovine.
Piše da možeš u mirovinu sa 65 godina života, ako pri tom imaš 15 godina radnog staža. Poruka mladima? Nemate se potrebe zapošljavati prije vaše pedesete. Taman dok vam roditelji koji vas uzdržavaju ne odu u mirovinu. Otprilike.
Učitelji na zamjeni
Došli smo do ključne točke današnjeg teksta. Svake godine diljem naše domovine, učiteljske fakultete završava popriličan broj mladih, entuzijastičnih učitelja, spremnih za radne izazove, punih ideja i inovativnosti, volje i želje da nađu posao za koji su se školovali. Budući da stari učitelji ne smiju u mirovinu još neko vrijeme, a natalitet nam pada pa je sve manje djece po školama (još malo pa će biti više prosvjetara nego djece), mladi učitelji ne mogu naći posao.
Kad se u neku školu upiše manje djece pa se ukine razred, netko postane tehnološki višak pa ga se šalje u neku školu gdje se čudom otvorilo radno mjesto. Dakle, prvi su na listi učitelji viškovi. Zatim dolaze još neke prioritetne kategorije kod zapošljavanja učitelja. A tek onda dolaze na red kvalitetni mladi kadrovi koji. Eto, nemaju nikakve veze ili beneficije ili ne pripadaju ni jednoj ‘zaštićenoj’ skupini.
Katice za sve
Mladi učitelji polako postaju ‘Katice za sve’. Predaju sve moguće predmete, javljaju se za sve moguće natječaje po svim mogućim školama, neki čak i mijenjaju mjesto stanovanja zbog posla. Nemali broj njih se ‘vucara’ po zamjenama i po nekoliko godina. Zove li ih ravnatelj neke škole u 7 ujutro i kaže da dođu na zamjenu bilo kojeg predmeta, mladi učitelji već u 7.15 sjede ispred ravnateljeve kancelarije sretni što ih se je ovaj sjetio i što će barem malo osjetiti ‘miris krede’.
I žive u nadi. Žive u nadi da će neka učiteljica otići na rodiljni dopust (rijetko učiteljice razredne nastave, većina ih više nije u godinama za rađanje) jer im to garantira barem godinu dana posla.
Nužda mlade tjera i da prate zdravstveno stanje starijih kolega čekajući da netko ode na neko bolovanje. Ne žele mladi starijim kolegama zlo i bolest, oni samo žele posao u struci. Na otvorene natječaje, poglavito za razrednu nastavu, na jedno radno mjesto javlja se i po nekoliko stotina završenih mladih učitelja i učiteljica.
Tko čeka, taj se načeka
Kako je krenulo – načekat će se. Do posla u struci, u školi, dolazi se teško. Ali, s druge strane, ni školama nije lako, zato što je teško naći stručni kadar za pojedine predmete. Na primjer, profesor koji završi PMF teško da će se zaletjeti raditi u neku osnovnu školu gdje su male plaće. Preferiraju srednje škole ili neka bolje plaćena radna mjesta. Nije im za zamjeriti. Takav način razmišljanja profesora ide na ruku i daje nadu učiteljima s učiteljskog fakulteta koji završe razrednu nastavu uz neki pojačani predmet.
Kako stvari stoje, mirovinski sustav se neće mijenjati, a mladi kolege će, na žalost, morati još čekati. U prve će razrede gospođe od šezdeset i nešto. Pamtim riječi svojeg malog susjeda kad je krenuo u prvi razred. Pitanje je bilo kakva mu je učiteljica. Njegov iskren dječji odgovor bio je ‘Ah, stara baba’. Tužno, ali istinito.
Crtica iz prakse za kraj
Jutro. Scena pred ulazom u školu. Roditelj ispraća svoje dijete. Ljubi ga, grli ga, maše mu i viče za njim dok ulazi u zgradu škole: SRETNO! Ništa ne bi bilo čudno da dijete ulazi u rudnik, a ne u školu. Wikipedija kaže: ‘Pozdrav ‘Sretno!’ kojim se pozdravljaju rudari u podzemlju jer dobar dan ili dobra večer nemaju smisla, kad u podzemlju vlada vječna tama’.
Ovaj pozdrav je više od pozdrava jer je u njemu sadržana želja da živ izađeš iz jame. Pa zar je škola zaista postala tamna i mračna kao rudnik, opasna i neizvjesna, da roditelj mora dijete pozdraviti sa ‘Sretno’?
