Počelo je! Nova školska godina počela je još 1. rujna, a nastavna pet dana kasnije. Učitelji su, više – manje, spremni dočekati svoje učenike.
Napisali su što se napisati imalo: godišnje planove, mjesečni plan, tjedne planove, priprave, okvirni vremenik pisanih provjera, plan terenske i izvanučioničke nastave, plan rada razrednika, plan suradnje s roditeljima, godišnji plan za Sat razrednika, godišnji plan Građanskog odgoja, plan dodatne nastave, plan dopunske nastave, planove za projekte i izvannastavne aktivnosti koje imaju.
Onda su pospremili kristalnu kuglu u kojoj gledaju budućnost i pripremili prvi roditeljski sastanak, natipkali sve suglasnosti koje roditelji trebaju potpisati, pripremili prezentacije u kojima su izvukli sve najvažnije iz Pravilnika o ocjenjivanju, Pravilnika o pedagoškim mjerama, Kućom redu škole, Statutu škole.
Prvi dan škole jedva su dočekali neki učenici, ali i neki roditelji. Ipak si sigurniji kad pola dana znaš gdje ti je dijete i da je na sigurnom. U školu s veseljem idu oni učenici kojima škola nije stres, koji se dobro osjećaju u školi sa svojim učiteljima i prijateljima. Padali su zagrljaji i poljupci između razrednih učiteljica i njihovih učenika nakon što se nisu vidjeli dva mjeseca. Razredne učiteljice su klincima druge mame, stoga ne čudi ta ljubav.
U sredinama gdje učenici dobivaju besplatne udžbenike, učitelji su pripremili za svakog učenika njegov komplet koji ga je čekao na klupi.
Prvašići
Kad se jutarnja gužva starijih učenika raščisti, na scenu stupaju prvašići. Nova generacija školaraca. Za njih se razredne učiteljice posebno pripremaju, uređuju učionice, priređuju program dobrodošlice. Jednako su uzbuđene kao i malci i njihovi roditelji. Ipak je to veliki dan u životu svakog čovjeka. Prvi dan škole! Početak nekog novog života.
Gledajući buduće prvašiće za vrijeme svečanog programa priređenog njima u čast, oči iskusnih učiteljica već uočavaju pogledom jastreba kokošara male hiperaktivce, oni se u masi izdvajaju time da ne sjede ni sekunde mirno, ne zanima ih previše program, dižu se i šetaju, bacaju i kotrljaju po strunjačama na kojima svi ostali sjede, ili leže, jednostavno rečeno vrpolje se kao da im je netko stavio vreću čičaka da na njoj sjede.
Oko jastrebovo uoči i one preplašene do neba, stisnute u sebe ko čvarak, koji svako malo pogledom traže roditelja gdje je. One koji suze rone i grčevito se drže mami za rukav uoče svi. Većina nazočnih događaju je sprema ili osuđivati roditelje, ili podrugljivo vrtjeti glavom ili se zgražati. Zaboravljaju onu staru ‘Ne sudi nekoga u čijim cipelama nisi hodao’. Postoje razni razlozi zbog čega je neko dijete preplašeno i boji se odvajanja od roditelja.
Prvi tjedan
Prvi tjedan nastave, jutarnja smjena, prva dva sata je zijevanje. Zijevaju svi. Svima se spava. Učitelji se vrlo brzo razbude kad vide koliko su njihovi učenici zaboravili. Često se čuje rečenica: ‘Da ne znam da smo to i to učili, mislila bi da nikad za to nisu čuli!’. Ne zaboravlja jedan, zaboravnost je u visokom postotku.
Drugašići su zaboravili pisati pisana slova, zaboravili su desetice i jedinice, neki su čak zaboravili i čitati. Ne doslovno, ali čitaju sporije i nesigurnije nego na kraju prvog razreda. Trećaši su zaboravili tablicu množenja, a četvrtaši većinu gradiva trećeg razreda. Petaši novim učiteljima ostavljaju dojam da prve četiri godine u školi nisu radili ništa.
Roditelji dolaze u panici jer misle da samo njihovo dijete pati od amnezije. Ma ne! Rujanska amnezija je opća pojava među učenicima. Prolazna je. Kad se ponovi gradivo, kroz dva do tri tjedna sve opet sjedne na svoje mjesto. To se zove ‘postizanje radne temperature’.
Prvi tjedan oko školske zgrade se stvaraju velike gužve. Roditelji, često oba roditelja, dovode u školu i dočekuju nakon škole svoje đake. Internetom kruži jedan posterčić na kojem piše ‘Danas ispraćaju djecu kad idu u školu k’o da idu u vojsku: to ih se prati, grli, ljubi, plače, tetoši. Mene su moji samo ujutro probudili i rekli: Znaš put’.
Danas, nema veze koliko daleko od škole dijete stanuje, obavezno ga se vozi u školu. I stvara se nepotrebna gužva u uskim uličicama oko škole. Nije ni jedna škola trgovački centar pa da ima veliko parkiralište. Ulaze brižni roditelji automobilima u školska dvorišta, nema veze što tako ugrožavaju desetke tuđe djece, glavno da je njegovo dijete na sigurnom u autu. Da mogu, iskrcali bi klinca direktno pred vratima učionice, skinuli, izuli, posjeli u klupu. A gdje je samostalnost u cijeloj priči?
Jesu li torbe preteške?
Kažu, teške su torbe. Vrlo diskutabilno. Jer učiteljice ostavljaju većinu učeničkih udžbenika u školi. Druga je stvar ako se kupi torba koja već sama po sebi, prazna, teži 2 – 3 kilograma. I pernica za koju treba oružani list jer je toliko debela i teška da možeš nekog ubiti ako ga zvekneš s njom po glavi. Realno gledano, uz praktičnog i razumnog učitelja, torbu normalne težine i pernicu s najnužnijim stvarima, djeca danas imaju lakše torbe nego što su bile prije. Viši razredi su druga priča. Njima u ‘udarne’ dane rasporeda treba viljuškar da donesu sve potrebne knjige i opremu u školu.
Mama će, dušo!
Učitelji u školi traže od djece samostalnost i odgovornost, a onda klinac dođe u školu i kaže da nema, na primjer, Radnu bilježnicu zato što mu je mama nije stavila u torbu!
Svi mi koji smo roditelji najviše na svijetu volimo svoju djecu i nastojimo ih maksimalno zaštiti. Ali sve ima svoje granice. Kako ćemo djecu naučiti da budu jednog dana zrele, samostalne i odgovorne osobe ako im već od malena ne damo ‘živjeti’, ne puštamo ih da uče na svojim pogreškama, na svojim usponima i padovima?
Robert Fulghum je napisao knjigu Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću. Dodajmo – i u prvim razredima osnovne škole. Stoga, oni roditelji koji već sad oštre noževe da me nabodu nakon ovog teksta, neka radije razmisle u kakvu osobu žele da im dijete izraste, neka puste djecu da rašire svoja krila i polete u život slobodno i sretno.
