Ponekad autorici ove kolumne dođe da stane pred kalendar i provjeri u kojem stoljeću, tisućljeću čak, mi živimo. U medijima i oko njih sve više se potencira muško – ženski šovinizam, pa tako se elementi istoga mogu naći i u školama, zapravo, prate nas od kolijevke pa do groba.
Povod ovom tekstu su izjave nekih naših sportaša nakon poraza na Olimpijskim igrama da su ‘igrali kao p*” – ovo je pristojna kolumna pa ćemo preoblikovati njihove iskaze da su igrali kao žene. Jel’? Ne kažu da su igrali loše, kažu da su igrali kao žene! Ako je razlog njihovim porazima to što su igrali kao žene, kako objasniti zlatne medalje koje su baš žene zaradile svojim vrhunskim rezultatima? Kakvu poruku djeci i mladima šalju njihovi sportski uzori kad na indiskretan način diskriminiraju žene?
Boje
Čim se bebe rode, uglavnom se bez greške na kilometar može prepoznati je li beba muškog ili ženskog spola: djevojčice su obavijene ružičastim tonovima, a dječaci plavim. Dakle, ako vidite mladu mamu kako na kraju ulice gura kolica s ružičastim suncobranom, s udaljenosti od 100 metara možete zaključiti da je u kolicima beba djevojčica. Mame koje su čule da postoje i druge boje: zelena, žuta, ljubičasta itd, uglavnom zbunjuju zavirivače u kolica i tada slijedi pitanje za određivanje spola bebe.
Frizure
Slično je pravilo i s frizurama. Dječaci moraju imati kratku kosu. Djevojčice mogu imati kosu duljine koju njihovi roditelji žele da imaju. Nepisano pravilo. Mladi gospodin kojeg sam rodila ima predivnu prirodno kovrčavu kosu pa mi je to bilo žao šišati (dok je još bio pod mojom ‘roditeljskom vlašću’). Jadničak je kao čupavi dugokosi dječak vječito vodio bitke sa staromodnim odraslima koji su ga zvali ‘slatkom curicom’ zbog dugačkih kovrčavih lokni i odjeće koja nije uvijek bila u plavim nijansama. Još uvijek pojedini dječaci i mladići imaju problema ukoliko puste dugu kosu. Nažalost.
Igračke
U trgovinama su jasno odvojene igračke za dječake od igračaka za djevojčice. Dečkima se kupuju autići, alat i sportska oprema. Djevojčicama se kupuju lutke, haljinice, plastične imitacije kuhinja i pribora za kuhanje. Koja se poruka time djeci šalje? Drage djevojčice, trenirajte od malena da budete dobre majke i kućanice (poslovi u kući dijele se na ženske i na zajedničke – citat s interneta), dečki, vi ćete voziti aute (što će ženama auto kad ne postoji cesta od kuhinje do kreveta – citat s interneta), popravljati po kući u stilu crtića ‘A je to’ i imati slobodnog vremena baviti se sportom.
Uopćavam, naravno, ne treba me opet loviti za svako slovo, ali budimo iskreni sami prema sebi pa prije kritike ovih mojih lamentacija zastanimo i zapitajmo se: kad smo nekom djetetu kupovali neku didaktičku, uniseks igračku, odnosno, kad smo namjerno išli u trgovinu kupiti djetetu Lego kocke, pribor za crtanje, knjigu ili društvenu igru zaboravljajući i zanemarujući pri tom spol djeteta?
Šovinizam u školi
Dječaci sjede s dječacima, djevojčice sjede s djevojčicama. Dječaci se igraju na jednoj strani, djevojčice na drugoj. Odredi li učiteljica da sjede miješano, nastane panika, durenje, suze. Ne uvijek, naravno, ima puno djece kojoj nije u glavu usađen muško – ženski razdor čip.
Bore se učitelji i s dječjim predrasudama koja su im nametnuta oko poslova i zanimanja. U udžbenicima se često učiteljice prikazuju s naočalama i kose skupljene u punđu, mehaničari su uvijek prikazani kao muškarci, liječnici i stomatolozi su većinom također muškog roda, a kućanske poslove gotovo uvijek u knjigama prezentira žena. Najbolje je kad se nađe klinac (jer, dokazano su djeca pametnija od odraslih) pa kaže: ‘Moj tata doma kuha, a mama je doktorica pa puno radi i često dežura’.
Učitelj je ‘žensko’ zanimanje, mada imamo izuzetnih vrsnih kolega, na fakultet koji školuje učitelje upisuje se malo muškaraca. A tek ‘tete’ u vrtiću? Ako je muških učitelja malo, odgajatelja je još manje. Zašto? Vjerojatno zbog predrasuda. A često se pokazalo da su baš muškarci ti koji imaju ‘žicu’ za rad s djecom i da ih djeca baš, ali baš vole.
Muški ne plaču
Dječake se od malena voli učiti da moraju biti ‘jaki’, da muški ‘ne plaču’, uči ih se da ne pokazuju osjećaje. I onda ti jaki muškarci nabace oko svoje četrdesete čir na želudcu, visoki tlak, s pedeset im prijeti prvi infarkt, a do tridesete im otpadne pola kose zbog stresa koji drže u sebi jer, eto, ‘muški ne plaču’.
Prvotni i drugotne
U posljednje vrijeme preko medija nas neke struje zaostale u vremenu i prostoru žele uvjeriti da su muškarci prvotni, a žene drugotne, odnosno da muškarci vrijede više nego žene, da je ženama životna uloga rađanje djece i služenje muškarcu. Ono, kuhaš, pereš, peglaš, rodiš pa tako u krug.
Lako je za odrasle koji imaju neke svoje izgrađene stavove, još je lakše za one čiji su stavovi oko takvih suludih podjela jasni pa na njih samo odmahnu rukom i nastave po svom, ali što ćemo s djecom? Djeca nam ‘vise’ na internetu već od svoje desete godine skoro pa redovito. I ne mogu, a da ne vide takve tekstove. Što i kako će si neki tinejdžer pun hormona protumačiti kad pročita kako su žene ‘manje vrijedne’? Kako će taj reagirati kad se pokuša približiti nekoj djevojci, a ona ga odbije? Odvalit će joj šamar i objasniti da je njoj ionako mjesto u kuhinji? Što će pomisliti isti takav tinejdžer pun hormona kad pročita izjavu jednog svećenika kako je medicinski nevjerojatno da silovana žena može zatrudniti (izvor: Narod.hr)? Ne želimo ni pomisliti.
Umjesto epiloga
Život je kratak. Svi smo mi ljudi. Homo sapiens. Pa čemu onda raditi nepotrebne komplikacije? Muškarci ne mogu bez žena, žene ne mogu bez muškaraca. Učimo djecu ravnopravnosti i jednakosti. Zlu će ih naučiti život sam.
