Nije problem napisati putopis s recimo Azurne obale, iz Barcelone, Rima, Irske i drugih poznatih turističkih destinacija koje obiluju kulturno–povijesnim znamenitostima. Međutim, otkrivati ruševine benediktinske opatije koja se ne nalazi ni na jednom putokazu, nema je ni na turističkim prospektima, a vidljiva je samo kao mini točkica na Googleovim mapama, usred doslovno ničega (ako se nepregledna polja kukuruza i suncokreta mogu nazvati ničim), e to je onda već pustolovno pisanje putopisa.
Na potezu koji Melenčani (Melenci je naselje u Banatu u Vojvodini u sastavu općine Zrenjanin) zovu ‘sedmiter’, jer odavde ‘počinju putovi prema atarima sedam banatskih sela’, osam kilometara južno od Miloševa, stoji Arača. Njene monumentalne ruševine i danas pokazuju da je to nekad bilo divno i važno zdanje, a oko nje – njive i ništa.
Arača je u srednjem vijeku bila crkva; stručnjaci je svrstavaju u spomenik prvog reda, jedini te važnosti u ovom području. Dok je trajala kao crkva, oko nje je tijekom cijelog srednjeg vijeka bilo naselje, čije je kuće od naboja i busenja vrijeme sravnilo sa zemljom. Ostala je samo crkva, romaničkog stila, čija je povijest bila burna i dramatična.
Googleove mape kažu da se Arača, ruševina srednjevjekovne romaničke crkve koja datira iz 11. stoljeća, nalazi u poljima u središtu trokuta čije vrhove čine Novi Bečej (koji je, usput rečeno, stariji od Starog Bečeja, ali to je za neku drugu priču), Novo Miloševo (nekadašnja Beodra) i Bašaid. Cestom od Novog Bečeja prema Kikindi prolazi se i pored Specijalnog parka prirode Slano Kopovo. Tko bi rekao da vojvođanska polja kriju, osim kukuruza, soje i suncokreta, i zanimljivosti vrijedne posjeta.
Naći skretanje s glavne ceste na poljski put koji vodi prema Arači uspio nam je iz trećeg pokušaja, zato što, rekoh, putokaza nema. Jedini pouzdani putokaz je već spomenuti Google.
Poljski put koji vodi do Arače je, za divno čudo, širok, dosta dobar tucanik (istucan, izdrobljen kamen kojim se obično pokriva cesta; tucanac, tučenac, drobljenac). Od glavne ceste do ruševina vozi se oko pet kilometara kroz polja. Ravnicom.
Lijevo kukuruz, desno suncokret, naprijed put, obzorova crta dodiruje se s usjevima. Kilometrima uokolo nema ni traga nekakvoj uzvisini. Nakon kojeg kilometra, desno je kukuruz, lijevo suncokret, izmjenjuje se samo položaj poljoprivredne kulture koja nas okružuje. I tako sve do našeg cilja.
Ima i prekrasnih primjeraka ambrozije, raste sretno i slobodno na vojvođanskoj crnici. U cijeloj toj slici ravnice, iznenada se usred kukuruza u daljini ukažu ruševine. To je to. Arača.
Na putu, ususret nam je prvo došao traktor s čak tri prikolice natovarene valjcima sijena. Uspjeli smo se mimoići – Corsa i nije neki zahtjevan auto što se prostora tiče.
Zatim smo se mimoišli i s jednim autom mađarskih registracija.
Na kraju, na oštrom zavoju kojim vodi cesta prema Arači zamalo smo se sudarili s još jednim traktorom. Prometni kolaps.
Dvjestotinjak metara od našeg odredišta, iza kukuruza, prizor kao iz bajke: crvena cigla koja nagovještava da smo blizu impozantnog spomenika kulture.
Arača je izgrađena oko 1230. godine na temeljima starije crkve iz 11. stoljećakoja je bila ukrašena predromaničkom kamenom plastikom. Opljačkana je i uništena 1280. godine u najezdi Kumana (Kumani ili, prema istočnoeuropskom izvorniku, Polovci su turkijski nomadski narod sa prostora središnje Azije, koji je sredinom 11. stoljeća počeo naseljavati južnu rusku, a potom i ukrajinsku stepu istočne Europe, točnije sjevernu obalu Crnog mora), a obnovljena 1370. Tu je obnovu pokrenula kraljica Jelisaveta Kotromanić Anžujska. U toj je obnovi dodan gotički toranj čiji se ostatci mogu i danas vidjeti.
Godine 1417. Arača dolazi pod vlast despota Stefana Lazarevića. Arača je mijenjala brojne vlasnike. Uoči turskih osvajanja, naseljena je srpskim življem: 1551. godine prepravljena je u tvrđavu, ali je iste godine, za vrijeme opsade Bečeja, bez borbe predana Turcima. Oni su je svejedno spalili i od te 1551. godine više nije obnavljana.
Prema podacima iz 1660. godine, Arača je i dalje srpsko naselje. Napuštena je 1720. godine, a iz tadašnjih izvještaja se vidi da je to bilo zbog kuluka i poreza.
Analizu stoljetne arhitekture Arače ostavljamo za stručnjake i povjesničare umjetnosti, a svakom putniku namjerniku preporuča se posjet tom jedinstvenom zdanju burne prošlosti.
Ostaci naselja koja su nekad okruživala crkvu skriveni su pod zemljom u okolnim poljima, prekriveni kukuruzom i suncokretima, miruju i čekaju neka bolja vremena da ih se iskopa i pokaže svijetu.
