Čitam nedavno izjavu jedne kolegice, inače savjesne i istaknute prosvjetarke, gdje kaže: ‘test, osmaši su prepisivali, vidjela sam šalabahtere i okrenula sam glavu, pisala sam nešto, tipkala na laptopu…oni su fotkali i sve sam vidjela, svi će dobiti dobre ocjene…ja znam i rastumačila sam sadržaj, riješili smo hrpu zadataka na satu ponavljanja, ali oni ne žele znati i ne znaju, a to je njihov problem, ne moj…ne želim više glumiti žandara, svima 5…’
Laži, prevari, pronevjeri, ukradi!
Ma što tko mislio podržavam kolegicu ne 100 već 1000 posto. Što učitelj ima od toga da se nervira oko učeničkog neznanja ukoliko je svoj posao odradio kako treba? Kolegica je lijepo napisala:’… ali oni ne žele znati i ne znaju…’. Ti su učenici utrošili energiju, umjesto na učenje, u smišljanje kako će prevariti, kako će napisati šalabahter, kako će prepisati, kako će lagati. Taj čin je samo preslika situacije u društvu.
Kaže se ‘majmun radi što majmun vidi’, a u oceanu prepisivačkih afera i uspjeha lažljivaca kojima nas mediji bombardiraju, učenici dobivaju jasnu poruku: ‘laži, prevari, pronevjeri, ukradi!’. Znanje, učenje, rad, poštenje, to se više ne cijeni.
I svi će ti prepisivači kod kolegice koja je odlučila biti gluha i slijepa biti ponosni, ne na dobru ocjenu koju će dobiti, bit će ponosni sami na sebe kako su uspješno prepisali, kako su bez posljedica prevarili, kako su ‘preveslali’ inače strogu profesoricu. Ma daj hodi. Možda bi neki od njih i osjetili mrvicu srama da znaju da ih je kolegica sve vidjela, ali se pravila da ih ne vidi. Možda bi ponekom i bilo žao što nju nije briga znaju li ili ne. Aha. Baš.
Šalabahteri kroz povijest
Da se razumijemo, nisu šalabahtere izmislile današnje generacije, od kad je škole bilo je i šalabahtera. Međutim, nekad su oni imali drugu svrhu. Služili su više kao podsjetnik. Dopuna znanju. Pisali su se na malim papirima, minijaturnim slovima, sadržavali su važne formule i godine kojih je bilo previše za zapamtiti. Ponekad učenici niti ne bi posegnuli za šalabahterom, ali oni su im davali određenu dozu sigurnosti.
Nekako se čini da današnja djeca nemaju mašte kad je u pitanju pisanje, ali i skrivanje šalabahtera. Čovjek ih otkrije bez većeg truda. Gdje je nestalo lijepljenje šalabahtera u pernicu, skrivanje ispod čarapa na butine kod djevojčica koje su nosile suknju ili haljinu samo kad se pisao kakav ispit znanja, u rukav, na potplat papuče, na klupu, na ravnalo i sl.
Uspješan je bio onaj koji nije trebao koristiti šalabahter pri pisanju ispita, ali i onaj kojem se šalabahter nije otkrio, bez da se nastavnik pravi mutav.
Nekad smo šalabahtere izrađivali sami, usput smo i zapamtili nešto od sadržaja koje smo marljivo i pobožno ispisivali minijaturnim slovima na minijaturne papire. Danas? Danas su i šalabahteri copy/paste, velik dio učenika niti ne pročita što im na šalabahteru piše ako su ga dobili od kolege. Još je gore ako im roditelji (da, dobro ste pročitali) pišu i slažu šalabahtere. Ima takve djece kojima je teško i šalabahter napisati.
Skrivanje šalabahtera je nemaštovito, nemarno, traljavo. Jednom je kolegi jedan učenik ostavio šalabahter u zadaćnici koju je predao. Smijati se ili plakati?
Učenje je problem
Kažu dalje kolege: ‘…dam im zadatke koji će biti u ispitu sedam dana unaprijed, trebaju ih zalijepiti u bilježnicu…napišu šalabahter…u ispit stavim sve te zadatke, ali izmijenjenim redom…pola razreda dobije jedinicu…nisu ni pročitali s razumijevanjem ni zadatke ni šalabahter…’
U prepisivanju se ide i toliko daleko da dijete prepiše i ime i prezime onoga od koga prepisuje. Ima nastavnika koji daju pisati ispit uz otvorenu knjigu. I opet učenici dobiju jedinice. Zašto? Pa zato što na ispitu zapravo prvi put otvore udžbenik i nemaju pojma gdje se što u njemu nalazi.
Epilog prepisivanja
Danas dijete zapravo više ne smije dobiti slabu ocjenu. Ako dobije jedinicu, kriv je učitelj: nije mu prilagodio, nema razumijevanja za njegove poteškoće i potrebe, skoro nikad nije kriv učenik za nerad i nemar. Učenik je uvijek u pravu. Za sav njegov neuspjeh kriv je učitelj.
I stoga podržavam ovo kolegičino sljepilo kod pisanja ispita. Neka dobiju dobre ocjene. Neka se pobune učenici koji su marljivo učili kad dobiju jednaku peticu kao i prepisivači. Bolje da se bune učenici nego da ti inspekcija visi nad vratom da nisi prilagodio ispit potrebama pojedinaca. Sve se vraća, karma je neumoljiva, pa će se tako i to prepisivanje već negdje nekom prepisivaču i varalici obiti o glavu.
A prosvjetari? U današnje je vrijeme jedino važno da sačuvamo živce i zdrav razum. Naš posao polako ali sigurno gubi svaki smisao jer ti dirigiraju što ćeš i kako raditi učenici, roditelji, savjetnici i inspektori. E pa, svima 5 i svi sretni.
Otkazi i tako to
Curi medijima ovih dana priča o profesoru iz Bakra koji je tri godine nakon jednog bezazlenog zezanja s učenikom dobio izvanredni otkaz zbog ‘navodnog ponižavanja učenika’. Molim? Prvo je pitanje koje se samo po sebi nameće: gdje ste tri godine bili? Drugo pitanje: ako preko 200 od 300 roditelja u školi potpiše peticiju da se profesora vrati u školu, tko je onaj jedan zbog kojeg je lik dobio otkaz?
Je li profesor zaista tako debelo zgnječio ravnateljici žuljeve ili se tu radi samo o klasičnom pokazivanju mišića i linču ‘ja sam gazda i bit će kako ja kažem?’
Znakovit mi je i ‘beskontaktni vritnjak’ koji je profesor dao učeniku. Molila bih da mi netko objasni kako to izgleda, evo nudim se i za demonstraciju.
Takva su vremena. Ne smiješ učenika ni poprijeko pogledati, moraš odvagnuti svaku riječ da ga nekom krivom ne povrijediš i uvrijediš, dijeliti treba samo petice i četvorke i ni slučajno povisiti glas. Pa onda kažu da prosvjetarima plivaju sjekire u medu. Aha. Samo što se radi o više sjekira, a manje meda.
