– Ponos su ta djeca i budućnost Hrvatske. Kad praktički ni iz čega dođeš na vrh svijeta, onda taj uspjeh ima težinu. Svi timovi u reprezentaciji donijeli su medalje u Hrvatsku. Nitko to nije očekivao – oduševljeno je govorio Željko Posavec, mentor ekipe ‘Ducati komponenti SŠ Ludbreg Team’ iz malog podravskog gradića Ludbrega, nakon što je skupina hrvatskih školaraca na nedavnom svjetskom prvenstvu Robocup 2016. u njemačkom Lepzigu, u konkurenciji 400 ekipa iz 42 države, uspjela pobijediti svjetske velesile u robotici.
Taj je povijesni uspjeh, kad se malo zagrebe po površini, otkrio i uvjete u kojima učenici i mentori rade.
Entuzijazam nastavnika
Antonio Vlahović, učenik drugog razreda CNC operatera u Srednjoj školi Ludbreg, otkrio nam je da su se na prvenstvu koristili mnogo slabijim računalima od konkurenata, čak ispod kriterija za tu vrstu natjecanja. Imali su samo jedan nešto jači laptop. Jednu od kategorija, CoSpace, u Engleskoj u školama uče godinama, a u Hrvatskoj se uvježbava tek od prošle jeseni.
– Za CoSpace sam čuo u rujnu prošle godine, a prvi program napravio sam u studenom – kaže Domagoj Lendvaj, učenik iz Popovače koji će najesen krenuti u sedmi razred. On je bio i kapetan supertima sastavljenog od hrvatskih ekipa ‘Ducati komponenti SŠ Ludbreg Team’ i ‘Croatia Space Team’, te jedne ekipe iz Meksika.
Čast da bude kapetan taj 12-godišnjak zaslužio je kao državni prvak dvije godine zaredom u programiranju u dva programska jezika i kao osvajač zlata na državnom Robokupu.
Uz njega, u ekipi ‘Croatia Space Team’ bili su i Marko Pongrac te Roko Bekavac, dok su ludbrešku ekipu činili Antonio Vlahović, Dean Copan, Vilim Stančin i Ivan Jovanović. Mentori su im bili Željko Posavec (Ludbreg) i Diana Lendvaj (Popovača).
No, nije to zlato jedini sjajan rezultat iz Leipziga. Hrvatska reprezentacija tamo je ostvarila povijesni uspjeh osvajanjem medalja u čak deset kategorija za osnovnu i srednju školu, a u juniorskima je, po broju medalja, među najboljima na svijetu!
Unatoč lošijim uvjetima i s mnogo slabijom opremom. Sve je na entuzijazmu nastavnika i roditelja.
– Nemamo redovni predmet robotiku, radimo jer to djeca vole, a njihovi uspjesi potiču nas da radimo još više. Djecu, s obzirom na situaciju u državi, doista nije lako motivirati i uvjeriti ih u to da će im se trud isplatiti i da će nakon škole ili fakulteta dobiti posao, uredno plaćen i cijenjen – ističe Posavec.
– Novca za opremu nema, tek od roditelja i poslodavaca koji se uključuju u donacije. Trebalo bi ulagati više u tehničko opismenjavanje učenika, od osnovne opreme poput računala do komponenti za izradu robota. Treba nam i više satova tehničke kulture u osnovnoj školi jer učenici koji nakon osnovnog obrazovanja dođu u tehničku školu, zbog nedostatka satnice iz tehničke kulture imaju jako slabu podlogu.
Nije lako motivirati djecu
– Nije lako ni mojim kolegama u osnovnim školama koji pokušavaju izvući maksimum iz djece, a nemaju ni vremena ni kvalitetne opreme – kaže Posavec.
Mentorstvo i rad izvan redovnog sata mizerno je plaćeno i samo o dobroj volji ravnatelja škola ovisi hoće li nagraditi one koji se ističu.
