Unaprijed se ograđujem od bilo kakvog svrstavanja u pobornike i zagovornike novčanih i tjelesnih kazni. Svi napisani redovi isključivo su uopćeni i plod su istraživanja javnog mišljenja, uočenih obrazaca ponašanja i ponekih doživljenih situacija. A ima i nešto mašte.
Činjenica
Ljudi, poglavito roditelji, danas nisu spremni prihvaćati kritike, čak niti najdobronamjernije savjete u svezi odgoja njihove djece. Rijetki su oni koji se ne smatraju obdareni ‘bogomdanim darom’ roditeljstva i svjesni su toga da ne znaju sve i ne ustručavaju se pitati prosvjetne radnike (učitelje, odgajatelje, pedagoge…) za savjet.
Kad se napiše neki članak, osvrt ili tekst vezan uz roditeljstvo i školu, najglasniji su u kritikama baš oni koji se prepoznaju u situacijama na koje se u tekstu upozorava. Ne kaže se uzalud da se svatko češe tamo gdje ga najviše svrbi.
Takvi za sebe misle da su idealni i najbolji roditelji, ‘hejtanje’ (prekrasna novostvorena ‘hrvatska’ riječ koja se u posljednje vrijeme koristi za izražavanje nesuglasja ili mržnje prema nekomu ili nečemu – op. a.) teta u vrtićima i učitelja i učiteljica u školama im je dnevna rutina, njihovo dijete je centar njihovog svijeta te mora biti i centar svačijeg svijeta.
Pedagoške mjere
Već je bilo govora u kolumni o tome kako su učiteljima vezane ruke u sankcioniranju nedoličnog ponašanja, kako nema zakonskih instrumenata kojima bi se neprihvatljivo ponašanje adekvatno kaznilo. Na instrumente kojima se prosvjetni djelatnici smiju služiti kako bi ‘zauzdali’ nestašne učenike, isti su imuni, čak se i natječu po školama tko će sakupiti više opomena i ukora, kao da skupljaju sličice Životinjskog carstva.
Još malo pa će i početi razmjenjivati: jedan ukor vrijedit će dvije opomene. Ukor razrednika manje vrijedi od ukora Učiteljskog vijeća. Usmena opomena razrednika se skoro ni ne računa, ona je kao sedmica u kartaškoj igri beli.
Tjelesno kažnjavanje djece, od strane roditelja, a pogotovo učitelja, je krajnje neprimjereno, nepedagoško i kažnjivo. Nasiljem se ne rješava ništa. Ni tjelesnim, ni verbalnim. Pa kako onda ‘ukrotiti’ nestašnu dječicu? Odgoj dolazi iz roditeljskog doma. Dakle, kad se voda zamuti treba krenuti ka izvoru.
Dobra stara Austro – Ugarska kao uzor
U posljednje vrijeme se ponovno šuška i raspravlja o donošenju novčanih kazni roditeljima za neprimjereno ponašanje njihove djece.
Na jednom roditeljsko / prosvjetarskom forumu naišla sam na podatak kako su u vrijeme Austro – Ugarske za neopravdane izostanke djece s nastave kažnjavani njihovi roditelji novčanim kaznama. Tada su djeca (a riječ je o ruralnim sredinama), u sezoni poljoprivrednih poslova često izostajala sa nastave kako bi pomagala roditeljima. U to vrijeme se obrazovanje nije smatralo kao nešto značajno, posebno kada su dječaci bili u pitanju, zato što je budućnost bila izgledna – ostanak na poljoprivredi, a djecu su vukle druge zanimljive aktivnosti (trčanje po livadama, kupanje i sl.). Stoga je do izostajanja s nastave dolazilo često i nekontrolirano od strane roditelja.
Danas djeca ne izostaju s nastave kako bi radila u polju i pomagala roditeljima. Danas se izostajanje s nastave pokušava smanjiti pravilnikom u kojem stoji da gotovo svaki izostanak mora biti opravdan od strane liječnika, ili valjanom ispričnicom, a roditelj smije opravdati svojem djetetu svega tri dana tijekom školske godine i to ne ‘u komadu’.
Cjenik
Postoje razni cjenici za razne usluge raznih institucija. Odvjetnici imaju svoj cjenik. Javni bilježnici i bilježnice imaju svoje cjenike. Crkva ima svoj cjenik usluga. Policija ima svoj cjenik kazni. Napraviš prometni prekršaj, odmah ti stigne ‘čestitka’ u obliku uplatnice. Što bi se dogodilo kada bi škole izvjesile ‘cjenik’ kažnjavanja neprihvatljivog ponašanja?
Onako, ‘opaliti’ po novčaniku roditelje koji svojoj djeci dozvoljavaju ama baš sve. Klinac prekrši Kućni red škole i roditelju stigne na kućnu adresu uplatnica, sve s objašnjenjem zašto je kazna izrečena (za razliku od mnogih drugih stvari za koje nam dolaze uplatnice bez ikakvog detaljnog objašnjenja što zapravo plaćamo).
Imamo jelovnik, imamo pićovnik, ovo bi se moglo nazvati, recimo, Školski kaznovnik. Na primjer:
– neopravdani izostanak s nastave nekoliko sati (jednostavno frentanje) – 50 kn po danu
– neopravdani izostanak s nastave cijeli dan (ozbiljno frentanje) – 100 kn po danu
– dokazano krivotvorenje ispričnice – 300 kn (+ neopravdani izostanak)
– psovanje drugog učenika – 50 kn po psovci
– udaranje drugog učenika – od 100 – 1000 kn, ovisno o mjestu i jačini udarca (specifikacija udaraca bi se naknadno utvrdila, podmetanje noge bi moglo biti najjeftinije)
– psovanje učitelja – 200 kn po psovci
– udaranje učitelja (profesora) – 1000 do 5000 kn, opet prema specifikacijama udarca
– namjerno oštećivanje školske imovine – 500 – 5000 kn, ovisno o trošku popravka
– varanje na ispitima (korištenje šalabahtera) – 200 kn
– bezobrazno ponašanje prema učiteljima, nepoštivanje istih – 300 – 500 kn
– ometanje nastave – 300 – 500 kn
I tako dalje i tako dalje, ostavljam dragim čitateljima prostora za maštovite kreacije kazni.
Šok i nevjerica
Što bi se, zaista, dogodilo kad bi se uveo takav način rješavanja problema neprikladnog ponašanja učenika? Vjerojatno bi mnogi kućni budžeti bili poprilično opterećeni dodatnim računima, a možda bi neki roditelji ipak malo razmislili o tome koliko slobode daju svojoj djeci i trebaju li baš uvijek i bez zadrške biti na njihovoj strani.
Zamišljam situaciju: dolazi nestaško kući i s vrata viče: Mamaaaaaa, pripremi kilu kuna, danas sam maltretirao cijeli razred za vrijeme nastave povijesti (300 kn) zato što mi je bilo dosadno, opsovao sam učiteljici iz povijesti majku (200 kn) jer mi je dosađivala opomenama, onda me je Štef iznervirao pa sam i njemu tri puta opsovao roditeljicu i kućnog ljubimca (150 kn), a toliko mi je išao na živce da sam mu jednostavno morao opaliti i dvije šamarčine (300 kn). To ti je ukupno 950 kn, ali ipak ti plati 1000 jer ću i sutra opsovati tog gada Štefa.
