Pa da! Fora je. Naslušamo se genijalnih dječjih bisera, imamo punu slobodu izražavanja svoje kreativnosti u ispunjavanju kojekakve administracije, svi misle da mi ništa ne radimo, svi se razumiju u naš posao, svatko si daje pravo kritizirati nas, sjedimo na kojekakvim stručnim usavršavanjima, i tako dalje i tako dalje.
Nama učiteljima nikad nije dosadno. U školi je svaki dan i svaki nastavni sat drugačiji, nakon škole imamo se s čim zabavljati – od pisanja priprava i planova, preko ispravljanja zadaća i ispita pa sve do izrade nastavnih materijala ili slušanja sad popularnih webinara.
Biti učiteljica je predivno!
Ljetne praznike nam ispunjava čitanje stručne literature, a zimske uređivanje učionica i kabineta ili inventure. Imamo i bogat društveni život – redovito komuniciramo s roditeljima naših učenika.
U međusobnim razgovorima, ako ugrabimo vremena između dva dogovaranja o obradi nekog sadržaja ili školskog problema kojeg trebamo riješiti, mi učiteljice razmjenjujemo povjerljive informacije gdje je koja odjeća ili obuća na sniženju, moramo uvijek biti pristojno odjevene i počešljane jer smo pod povećalom i učenika, i roditelja i svekolike javnosti.
Naravno, bogato udate učiteljice koje imaju supruge koji pristojno zarađuju ne ovise o svojoj plaći i nemaju taj problem gdje se jeftino odjenuti, a takvih ne vjerujem da ima mnogo. Baš je fora biti učiteljica.
Stručno usavršavanje
Za učitelje se organizira hrpa stručnih usavršavanja. Imamo stručna usavršavanja na svojim školskim aktivima, zatim na Županijskim aktivima, pa čak i jednom godišnje Državni stručni skup.
U posljednje vrijeme su popularni (skoro pa ‘must have’) webinari – stručno usavršavanje putem Internetskih video konferencija. Ova školska stručna usavršavanja su uglavnom razmjena naših međusobnih iskustava, ili nam dođe (besplatno, naravno, nemamo mi novaca za plaćanje predavača) neka dobra dušica volonterski održati neko predavanje u školu (najčešće su takve dobre dušice plaćene od strane izdavačkih kuća).
Županijski stručni skupovi održavaju se nekoliko puta godišnje, nađe se nas pedesetak – šezdesetak iz nekoliko škola pa zatim sjedimo nekoliko sati i slušamo predavanja ili imamo radionice.
Državni stručni skup – kako ga tko doživljava
Državni stručni skup je već nešto ozbiljnija stvar. Njega organizira AZOO. Održava se najčešće negdje u primorskom kraju. Traje po tri dana. Predavanja su ujutro i poslijepodne. Ima ograničen broj mjesta učesnika. Učitelji s kontinenta prvo moraju dobiti odobrenje ravnatelja da mogu ići, zato što treba platiti put i smještaj.
A škole nemaju novaca. Nađe se eventualno za poslati jednu učiteljicu. I to ne svake godine. Bilo bi dobro da osnivači škola u svojim proračunima odvoje novac za takva stručna usavršavanja učitelja kako bi se moglo s jedne škole poslati i više zainteresiranih učiteljica.
Dakle, ukoliko zainteresirana učiteljica s kontinenta i dobije odobrenje ravnatelja, a blagoslov se čeka nekoliko dana (dok se ne provjere financijske mogućnosti škole), često više nema mjesta za prijavu. Kolegice koje stanuju u krugu od 50 – 70 kilometara udaljenosti od mjesta održavanja mogu se prijaviti na stručni skup bez većih financijskih troškova.
Na svoju ruku
I one se prijave i popune mjesta. E, ali! Ima učiteljica koje se toliko žele stručno usavršavati da se lijepo prijave, bez da pitaju ravnatelje, bez da traže od škole da im se plati put i smještaj, i same si sve to organiziraju i plate. Udruže se tako njih 3 – 4, 5 – 6 sa svih strana Lijepe naše i zajedno podijele troškove smještaja i hrane.
Državni stručni skupovi su važni ne samo zbog tema i predavanja, već i zbog toga što je to jedinstvena prilika da se na jednom mjestu okupe kolegice iz cijele Hrvatske, koje i inače komuniciraju i razmjenjuju iskustva preko društvenih mreža i foruma, te uživo, ‘face to face’, podijele svoja razmišljanja.
No, nedavno sam čula i izjavu jedne kolegice koja nikad nije bila na Državnom stručnom skupu, da je to ‘tako i tako samo izlet’, što joj je prenijela kolegica koja je taj skup tako doživjela. Žalosno. I nije istinito. Državni stručni skup za učitelje razredne nastave definitivno nije izlet.
Webinar – s veseljem dočekan novi način usavršavanja
Webinari koji se održavaju putem video konferencija su izuzetno korisni, poželjni i zanimljivi. Puno je ugodnije i udobnije sjediti kod kuće za svojim računalom, ili čak mobitelom (onim pametnim) i gledati i slušati predavanje, postavljati pitanja putem chata, napraviti poneki prtsc (print screen) slajdova koji se prezentiraju negoli biti u nekoj neudobnoj predavaonici.
Kod kuće možeš i otići na WC ili popiti kavu usput, možeš biti u pidžami i glodati sendvič i ujedno se stručno usavršavati. No i tu postoji problem, jer se ljudi prijave, popune mjesta, a zatim se ne pojave online uvjereni da će im potvrda sama od sebe stići zato što su se, eto, na vrijeme prijavili.
To što webinaru nisu pristupili nema veze. Ionako ih ne zanima usavršavanje već potvrda, papir bez kojeg se ne može napredovati u struci.
Malo o odijevanju učiteljica
Jedna je učiteljica objavila fotografije sebe i svojih učenika na jednoj društvenoj mreži. Učiteljica je zgodna dama srednjih godina, dobro građena, pri tom mislim da nije niti premršava niti prekrupna, već onako – taman.
Učiteljica ima skladno oblikovane noge i odjenula je haljinu kojoj je dužina oko 5 centimetara iznad koljena. I obula čizme. I na haljinu odjenula bolero. Ukupan dojam je da je zaista lijepo izgledala. Sve boje usklađene, sve na svojem mjestu, decentno, osim jednog komentara ispod slika koji je glasio: ‘Učiteljica bi se mogla odjenuti primjereno svom radnom mjestu!’. Molim? Što je to ‘primjereno radnom mjestu učiteljice’?
Haljina iznad koljena nije primjerena radnom mjestu učiteljice? U trećem razredu osnovne škole? Zar zaista netko smatra da djeci od 9 godina smeta ili odvlači pozornost dužina haljine koju ima učiteljica?
Zloba i zavist
Učiteljice dobro znaju što je primjereno, ni jedna neće doći s dekolteom do pupka, ni jedna neće doći u prozirnoj odjeći, ni jedna neće pokazivati pupak ili trbuh ma koliko ona bila manekenski tip, ni jedna neće dolaziti u cajka miniću.
Ipak, izgleda da neke srednjovjekovne struje koje su se pojavile u posljednje vrijeme u društvu smatraju da učiteljice moraju dolaziti u škole odjevene ko amiši, zakopčane do grla, u haljinama ili suknjama do poda, bez nakita, s pundžom i ogromnim naočalama.
Nedavno sam čula komentar iz jedne optičarske trgovine. Jedna žena je tražila okvir za naočale. I kad je jedne isprobavala, osoba koja je bila s njom rekla joj je: ‘Skini te, izgledaš u njima ko glupa učiteljica.’. To je dakle percepcija izgleda učiteljica. Ili samo ljudska zloba i zavist.
Biser za kraj
Završimo ovu jubilarnu pedesetu kolumnu jednim biserom iz školskih klupa. Peti razred, povijest, zadaća. Na slici u radnoj bilježnici je rimski mozaik na kojoj je prikazana riba. Na pitanje što je prikazano na slici, odgovor je glasio: ‘rimski mozak ribe’. I onda nek’ netko kaže da učiteljima nije veselo!
