Prije dvadesetak godina, oni koji su kod kuće imali računala, bili su sretni ljudi. I dok danas svako kućanstvo ima i do nekoliko računala, i to najmodernijih, Varaždinac Zoran Tomiša ponosi se svojom kolekcijom starih računala.
Ovaj zaljubljenik u računala koja se više ne proizvode, a imaju kultni status kod ljubitelja informatike, pustio nas je u svoj podrum, u kojem čuva kolekciju. Već na samom početku, rekao je kako računala intenzivno sakuplja desetak godina i da na taj način pokušava nadoknaditi ono što nekad nije mogao imati, a da ljubav prema računalima seže u daleku prošlost.
– Moja ljubav prema računalima javila se već u 7. razredu osnovne škole, a pojačala se upisivanjem Elektrostrojarske škole. Tamo sam završio za automatičara, odnosno prevedeno na današnji jezik, mehatroničara. Sjećam se da mi je brat sredinom 80-ih donio iz inozemstva prvo računalo, bio je to Sinclair ZX-81. Prvi učitani program računao je kamate, a ja sam širom otvorenih očiju gledao u to čudo tehnologije i ostao zapanjen – prisjetio se Zoran Tomiša.
Kasnije su došle na red prve računalne igre, a prisjetio se Zoran kako su ga upravo one znale zabavljati noćima, sve dok ne bi shvatio da je vrijeme za spavanje jer inače ujutro neće biti u stanju funkcionirati.
– Sve to je dolazilo iz inozemstva, kod nas je to još bilo sve u povojima, tako da smo se morali snalaziti. Srećom, ja sam imao brata koji me uvijek snabdijevao časopisima i ostalom literaturom kako bih mogao razvijati svoju ljubav prema računalima – rekao je Zoran.
Nismo mogli, a da ne upitamo gdje i kako pronalazi računala koje je pregazilo vrijeme.
– Nekad su škole koristile ta računala, tako da smo tražili po podrumima škola ne bi li pronašli koje računalo, makar i neispravno. Ali najčešće ipak ih nalazimo na popularnoj ‘staroj krami’, gdje ih se ljudi pokušavaju riješiti jer im smetaju kod kuće. Ponekad ne znaju što imaju pa prodaju za smiješne novce, ali ima i onih koji misle da imaju nešto vrlo vrijedno pa traže veće novce, iako je realna vrijednost nekoliko desetaka kuna. Ako baš tražite nešto specijalno, potrebno je otići na e-bay i slične servise, koji vam daju onda puno širi izbor – otkrio nam je.
Upravo u jednoj od varaždinskih škola pronašli su i računalo Orao, kojim su se koristili srednjoškolci od 1985. sve do 1991. godine, kada su ih zamijenila novija računala.
– Orla smo baš ciljano tražili, htjeli smo barem jednog ispravnog naći jer nam je trebao da izradimo modernu redizajniranu repliku Orla (ORAO 2007 op.a.) s tek neznatnim izmjenama elektroničkih dijelova, a odlučili smo se za Orla jer je naš varaždinski proizvod, kojeg je proizvodila tvrtka PEL iz Varaždina. Tražili smo ga pune dvije godine, nigdje ga nismo mogli pronaći, a onda odjednom smo naletjeli na čak pet komada. Bili smo presretni – rekao je Zoran i samo za nas upalio Orla, koji nas je srdačno pozdravio na hrvatskom jeziku.
Računalo Orao 2007 izradio je zajedno s Josipom Perušancom koji su prvo rekonstruirali elektroničku schemu koristeći origninalno računalo, dok je schemaizrađena koristeći CAD program za konstruiranje elektroničkih krugova. Nakon rekonstrukcije elektroničke scheme, napravili su kopiju Orla koristeći se novijim komponentama, kako bi uštedili prostor i opsega posla.
Osim Orlova, dočekao nas je i MUPID, računalo za koje i Zoran priznaje da mu je bila nepoznanica kad ga je pronašao.
– Prvi put smo vidjeli takvo računalo i stvarno nisam znao o čemu se radi, sve dok nisam otišao na internet i informirao se. Danas je jednostavno, brzo se može doći do svih informacija, ali u vrijeme kad je informatika bila još u povojima, jedino što smo imali su bili strani časopisi, koje smo jedva čekali kako bismo pročitali koje trikove možemo primijeniti kako bismo primjerice mogli odigrati koju rundu popularnog Ponga.
Kako nam je rekao, za njega stara računala imaju posebnu čar, dok mu ova današnja, moderna nisu toliko zanimljiva.
– Nekome tko se nije znao koristiti ondašnjim računalima, bila su mu dosadna i nezanimljiva, ali mi koji smo ih promatrali kao elektroničari, gledali smo na njih na drugačiji način i uvijek pokušavali pronaći programe ili sami isprogramirati nešto na njima, pa smo tako jednom napravili i light show na jednom računalu. Sjećam se da sam jednom dobio papire pune kodova koje sam prekucavao i cijelu noć, samo da bih nakon toga mogao igrati poneku računalnu igricu.
Osim Orlova, uživali smo u pogledu na stara Atari računala, Macintosh SE, nekoliko različitih popularnih Commodore računala, ali i Ivel, računalo koje je poznato po kućištu napravljenom od metala, a tom nam je prilikom Zoran ispričao i jednu anegdotu.
– Tražili smo računala na jednoj školi i naletjeli na Ivel, ali kućišta su bila gola, bez metalnog ‘oklopa’ po kojem su bila poznata. Tek kad smo se raspitali kod zaposlenika škole, saznali smo da su upravo te dijelove domari koristili za izradu lopata za čišćenje snijega. Možete zamisliti našu reakciju kad smo to čuli. Htjeli smo se pojesti od muke – kroz smijeh se prisjetio Zoran.
Ispričao nam je i da ponekad pronađu računala koja se više ne mogu koristiti, ali ih uvijek pokušavaju popraviti, često kombinirajući dijelove iz nekoliko računala kako bi sklopili jedno funkcionalno. Također, napravio je i repliku Galaksije, za koju je uputstva pronašao u jednom starom časopisu.
Osim računala, u podrumu smo zatekli i stare igrače konzole poput Nitenda i Game Boya, ali i stare kalkulatore i kamere. Rekao nam je i da su jednom kolege i on predstavili svoju kolekciju na Zagrebačkom velesajmu, a reakcije posjetitelja bile su i više nego pozitivne.
– Ljudi su prolazili i čudili se, neki se i prisjetili tih dana. Vidjela im se nostalgija u očima, a neki od njih su se čak vraćali sa svojim starim računalima koje su nam zatim poklanjali. Mnogi se sjećaju još uvijek računala iz tih doba, a trebalo je to i proživjeti, bila su to neka druga vremena – sjetno nam je rekao Zoran.
Ispričao nam je i da će se uskoro pojaviti u nezavisnom dokumentarcu Mislava Brcka, koji radi projekt o privatnim računalima, a zanimao ga je baš Orao, varaždinski proizvod. Na samom kraju, pozdravio nas je uz pomoć male drvene kutije, naziva ‘useless box‘, koja nema drugu funkciju osim zabave.
– To mi je bio maleni vikend projekt, ima desetak načina otvaranja i zatvaranja, a fotografiju Karamarka sam stavio jer mi je bila prekomična i naprosto je bilo jače od mene. Svi koji su je vidjeli, dobrano su se nasmijali, što pokazuje da je moj projekt uspio – zaključio je Zoran, koji će i dalje nastaviti sakupljati stara računala i spašavati ih od zaborava.