– U subotu su iz Varaždina otputovale na savezne radne akcije dvije omladinske radne brigade. Brigada ‘Bratstvo – prijateljstvo’, čiji je pokrovitelj PPK ‘Koka’, sastavljena je od mladih iz devet bratskih općina u okviru Susreta Bratstvo i prijateljstvo, čiji je domaćin ove godine Varaždin. Brigada broji 54 brigadira, a raditi će na radnoj akciji ‘Sarajevo 79’. Brigada ‘Hugo i Elena Kohn’ sastavljena je od mladih iz općine Varaždin, a pod pokroviteljstvom ‘Hidroinga’ radit će na izgradnji Đerdapa. Obje brigade svečano su ispraćene iz Varaždina uz prisustvo predstavnika društveno-političkih organizacija, pokrovitelja te roditelja brigadira.
Dio je to novinskog članka objavljenog davne 1979. godine, u broju od 12. srpnja, u lokalnom tjedniku Varaždinske vijesti. Izvještava se u njemu o aktivnostima nekoliko radnih brigada koje su ili upravo krenule na radne akcije širom Jugoslavije ili su se s njih baš bile vratile.
Jedna brigada među spomenutima bila je brigada ‘Hugo i Elena Kohn’, a u njoj je svoje mjesto našla i Dinka Žulić (tada, kao gimnazijalka, još je nosila djevojačko prezime Bertapelle), koja se prilično jasno i s velikom dozom nostalgije prisjeća toga vremena i radnih akcija na kojima je sudjelovala.
Istina, ne zna Dinka tko su zapravo bili Hugo i Elena Kohn. Nije, kaže, to znala ni u ono vrijeme, ali pretpostavlja da je riječ o narodnim herojima Drugoga svjetskog rata. Nejasno je zapravo čak i je li autor članka znao o kome je riječ, budući da je u novinama pogrešno napisano i prezime – Khon umjesto Kohn.
Ali, kako smo se imali prilike uvjeriti i u brojnim razgovorima s Varaždincima i Varaždinkama koji su sudjelovali u omladinskim radnim akcijama u ono doba, svi ti detalji bili su najmanje bitan dio cijele priče. Ono zbog čega im i danas zaiskre oči kada se prisjećaju toga vremena bila su nova iskustva, brojna sklopljena prijateljstva, udaljenost od roditeljskog doma…
– Sudjelovala sam u tri radne akcije. Prva mi je bila 1978. godine u Jasenovcu, gdje smo krčili šumu i uređivali nasip. Godinu dana kasnije na Đerdapu smo uz branu također trasirali nasip, a slični posao radili smo i 1980. u mjestu pored Skoplja koje se zove Katlanovo. Nije mi danas, naravno, ni najmanje žao što sam u tome sudjelovala, bez obzira na to što smo se svaki dan tijekom mjesec dana budili u četiri ujutro, bez obzira na sve žuljeve i sve napore… Bila su to nezaboravna iskustva – prisjeća se Dinka.
Kao gradska djeca, nenavikla na teži rad, vrlo brzo su dobili žuljeve, priča Dinka, a nju su čak znali podbadati govoreći joj da je stvorena ‘za lakši fizički rad uz nadzor’.
– Smijali su mi se i kad nisam mogla prevesti tačke s jedne točke na drugu. Onda je došla jedna manja cura, ali prilično jača od mene, koja je to obavila bez ikakvih problema. Bilo me strašno sram – iznosi nam neke detalje, napominjući da nije bilo podjele na muške i ženske poslove, već isključivo prema nečijim mogućnostina i sposobnostima.
Buđenje je, dakle, bilo u četiri ujutro, i to uz pjesmu ‘Hej, haj, brigade’.
Nakon toga počela je jutarnja gimnastika, slijedila je higijena pa onda na doručak. Oko 6, pola 7, kretalo se na trasu. Radilo se do oko 13 sati, uz pauzu.
– Popodne nakon povratka s trase imali smo razne aktivnosti. Družili smo se, razgovarali, pjevali, organizirali priredbe, natjecali se u sportskim susretima… Začudo, nije bilo političkih predavanja. Tek se sjećam da nam je na posljednjoj radnoj akciji, onoj kod Skoplja, došao jedan visokopozicionirani političar i održao predavanje.
Dan je završavao gašenjem svjetla i odlaskom na spavanju u 22 sata. To se nazivalo, sjeća se Dinka, ‘povečerje’.
Iako se čini da rad na trasi od 7 do 13 i nije previše naporan, ipak treba uzeti u obzir da je bila riječ u pravilu o mladim ljudima iz grada i da su radne akcije održavane preko ljetnih praznika.
– Sjećam se akcije u Skoplju… Temperatura 40 u hladu, a hlada nigdje. Jedan dečko je dobio i sunčanicu jer se ošišao nakratko. A najteži posao bio je nošenje vode, iako svi mislili drugačije. Jednom sam ozljedila ruku, ali mi je druga bila u funkciji pa su me poslali nositi vodu. Ajoj…
Kaže Dinka da su im glavni alati bili lopata i grablje, a oni jači radili su krampom i vozili tačke.
– Brigada je bila nekoliko puta udarna, iako ne znam točno što je to značilo. A ja sam sva tri puta dobila udarničku značku. Jasno je, zapravo, da bi se cijeli taj posao puno brže mogao napraviti uz pomoć strojeva i da su ga radili profesionalci. Isto tako, sigurno je da mi nismo išli na radne akcije s ciljem da gradimo domovinu. Nama je bilo bitno druženje, zbog toga se išlo na akcije – objašnjava Dinka.
Na akcijama su u pravilu živjeli u drvenim barakama s velikim prostorijama u kojima su bili kreveti na kat. U jednoj prostoriji spavalo je, kaže, i više od 20-ak ljudi.
– Na nekim akcijama bile su miješane cure i dečki, na nekima smo bili odvojeni. A higijenski čvor bio je u pravilu zajednički.
Sjeća se i kako je u Jasenovcu iz tuša tekla od hrđe crvena voda. Tamo se bila i prehladila pa je neko vrijeme bila na poštedi i boravila u krevetu. Tada je i nastala njezina fotografija s hrpom hrane ispred nje.
– Naravno da je to bila zezancija, pa nisam sve to pojela! Iako je točno da sam se sa svake akcije vratila s nekoliko kilograma viška, koliko god radili.
Kako je jedna od glavnih vrijednosti u bivšoj Jugoslaviji bilo širenje ‘bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti’, tako su u jednoj radnoj akciji sudjelovale brigade iz raznih krajeva zemlje.
– Sjećam se brigada s Kosova, iz Makedonije… Na Đerdapu su bili i Crnogorci i potvrdili su sve predrasude koje imamo o njima. Bilo je točno onako: jedan radi, petorica gledaju – priča nam kroz smijeh.
Iako su akcije trajale mjesec dana, Dinka kaže da se nikome nije činilo da je predugo udaljen od kuće.
– Prvih par dana, jasno, bilo je vrijeme prilagodbe. Sjećam se i da je jednom jedna cura plakala kad smo stigli. Ali kasnije se zbližiš, sve postane normalno.
Kaže da nije bilo ni nekih posebnih konflikata, barem ne na onim akcijama u kojima je ona sudjelovala.
– Ljudi se svađaju kad imaju vremena. A mi ga nismo imali.
Zanimalo nas je što misli kako bi danas izgledale (omladinske) radne akcije, kada bi se, hipotetski, netko sjetio uvesti ih ponovno.
– Teško. Mladi su prerazmaženi. Pa tko bi se odrekao mobitela, kompjutera… Mi u kampu nismo imali ni televizor. Bitno je to da smo mi bili dobrovoljci. Kad se usporedi s današnjom generacijom, pitanje je koliko bi ih se uopće javilo – Dinkino je mišljenje.
Dok nam pokazuje neke od fotografija s radnih akcija koje i dalje čuva, pokušavamo uhvatiti taj osjećaj koji je ostao, iako su se promijenila ne samo vremena, nego s njima i gotovo sve drugo. Ali bit priče koja je vrijedila onda, trebala bi vrijediti i danas. Iako možda tek u nekom drugom (političkom) kontekstu.
– Bit priče bilo je druženje, zajedništvo. Osjećaj da se zajedno trudimo nešto napraviti, i na trasi i u popodnevnim druženjima. Nema to veze s ideologijom ili politikom – kaže Dinka pa jasno zaključuje:
– Ono što je sigurno je da u sjećanjima na moju mladost radne akcije zauzimaju mjesto među najljepšim uspomenama.