Skupina Varaždinki i Varaždinaca koji su imali priliku posjetiti Afriku i zaljubiti se u kontinent, prirodne ljepote, ali nadasve u ljude, koji, kako kažu, imaju malo, ali ne skidaju osmjeh s lica, pokreću novu inicijativu.
> Budimpešta-Bamako: Varaždinska ekipa na humanitarnoj verziji utrke Pariz-Dakar!
Nekolicina entuzijasta okupila se proteklih dana u Long-playu u Varaždinu, kako bi popričali o vrlim afričkim pustolovinama i iskustvima te o mogućem osnivanju humanitarne udruge, s ciljem lakšeg prikupljanja sredstava i dobara, a sve u vidu pomoći najpotrebnijima, jer, kako je svima jasno, pojedinac ne može mnogo učiniti sam.
Raspravljalo se i pričalo o svemu… O ljudima, opasnostima na putu, klopi, geo-politici i napetim odnosima među državama. Između ostalih sugovornika,jedan od protagonista ove priče bio je Damir Filipović – Fila, koji se zajedno s našim Stanislavom Modrićem nedavno vratio s humanitarnog off-road rallyja Budimpešta-Bamako.
Fila je pričao o peripetijama na dugom putu kroz Afriku, od gubljenja po pustinji unatoč GPS-u, o napetostima na granicama, pa sve do toga da su bili zaustavljeni na mauritanijskoj granici, i unatoč valjanim vizama nisu mogli preći granicu dva dana…
Toliko toga se tu večer ispričalo da bi sažetak iziskivao malo duži esej pa ćemo stoga skratiti priču i naglasiti najbitniji dio priče – onaj humanitarni.
Od File se moglo čuti i o stvarima koje su dečki nosili u Afriku i dijelili po putu zahvalnoj djeci i odraslima.
Bilo je tu svega, od sapuna, praška za rublje, paste za zube, četkica, mobitela, nogometnih lopti (za koje dečki vele da su izazivale najveću radost i oduševljenje), olovaka, bilježnica… Dakle, svega čega u Africi nedostaje.
A po pričanju prisutnih, vlada velika oskudica, nama elementarnih potrepština, bez kojih mi zapadnjaci ne bi mogli zamisliti svakodnevni život.
Stoga treba pozdraviti bilo kakvu ideju da se ljudima pomogne, na bilo koji način. Više ljudi koji su okupljeni oko istog plemenitog cilja lakše mogu djelovati, u ovo vrijeme sukoba, neimaštine i neravnopravne podjele bogatstva i dobara.
Sama spoznaja da još postoje ljudi kojima je stalo, ostavlja u čovjeku nadu da unatoč naizgled bezizlaznoj situaciji za mnoge stanovnike ove prekrasne zemlje postoji šansa za prosperitet čovjeka kao bića gdje se brišu sve razlike.
Zahvalnost kojom djeca zrače primivši i najmanju sitnicu neizmjeriva je, a osmjeh ostaje duboko urezan, pokazujući zapadnom čovjeku da je zaista malo za sreću dosta. Kazivali su tako prisutni…
I zbog toga čovjek se mora zapitati kako može pomoći. Kažu kako malo od nas nekome u Africi znači puno, pa dok velike face igraju veliku svjetsku geo-političku igru, mi ljudi se možemo usredotočiti na čovjeka i pomoći. Nije bitno kako. Nije bitno je li puno ili malo. Bitno je da nam je stalo.
