Proljeće je vrijeme kad se ljudi počinju baviti aktivnostima u prirodi, a najbolji su dokaz tome brojne biciklijade. Odlučili smo iz prve ruke doznati kakve su one, a obzirom da nam je bilo prvi put, odlično se poklopila prva biciklijada udruge Varaždinski biciklisti.
Zgrabili smo tu priliku, popunili prijavu i spremni dočekali subotnje jutro kako bismo sjeli za volan svojih bicikala i proveli jutro krstareći cestama našeg rodnog kraja. Svi sudionici okupili su se na poligonu VI. Osnovne škole, gdje su obavljene prijave i posljednje pripreme prije puta. Posljednje upute dao je Goran Lepen, predsjednik udruge Varaždinski biciklisti, koji nam je rekao kako se ukupno sakupilo preko 150 biciklista.
– Ovo nam je prva biciklijada, samo za upoznavanje, da se predstavimo kao udruga i u konačnici da se malo podružimo u zdravim aktivnostima na lijep proljetan dan – istaknuo je.
Doznali smo i kako su pripreme za biciklijadu trajale puna tri tjedna, a koncipirana je kao lagan oblik vožnje.
– Ubrzo ćemo to doznati – projurila mi je misao kroz glavu.
Pumpale su se gume, provjeravale kočnice, ali i prepričavale zgode s raznih putovanja biciklom, pa smo tako načuli da je jedan od sudionika biciklom stigao do Cresa, a trenutno se sprema za put do Crne Gore.
U startu smo uvidjeli da smo okruženi iskusnim vozačima, a to se najbolje pokazalo u prolasku kroz Beretinec, kada smo u prolazu vidjeli tog istog vozača kako ispija pivo u obližnjem kafiću. Nije prošlo ni deset minuta, a on je projurio kraj nas i sustigao čelo kolone duge dokle pogled seže.
Sama vožnja do Cerja Nebojse i OPG Martinčević prošla je bez incidenata, u ugodnim razgovorima i uživanje u krajoliku, podzravljajući mještane naselja kroz koja je ruta išla te uz nekoliko odličnih spusteva, ali i jedan strmi uspon, na kojem su mnogi odustali i odlučili gurati svoje bicikle. U želji da dokažemo da smo u formi (a nismo), vrtjeli smo pedale sve do samog vrha brda iako su nam noge otkazivale. Srećom, bili smo blizu cilja.
Sat i dvadeset minuta trebalo nam je ukupno da prevalimo rutu od 20-ak kilometara, ali isplatilo se.
– O, pa dobro je, brzo smo došli. A sad je vrijeme za grah – rekao je Filip po dolasku na OPG Martinčević.
Iako nismo bili među zadnjima koji su stigli na cilj, terasa je već bila puna, ali smo iskoristili opuštenu atmosferu i ugurali se za stol dvojici koji su ondje odmarali noge nakon puta, a stol odmah do policije i djelatnika hitne pomoći, koji su nas pratili cijelim putem do cilja.
Popivši pobjedničko pivo u čast prelaska 20 kilometara biciklom, uvidjeli smo koliko napor umara čovjeka, a odlučili smo se okrijepiti odličnim vojničkim grahom. Zdjela je ubrzo bila prazna, ali srećom, za susjednim stolom je ostalo još, pa su nam velikodušno ponudili svoj dio, što nikako nismo mogli odbiti. Što iz pristojnosti, što od gladi.
– Jedite dečki, bolje nego da se baci, našim klincima je malo ljuto, pa ne mogu puno – rekao nam je čovjek sa susjednog stola nudeći zdjelu do pola punu grahom.
Kao pravi znalci, stavili smo malo papra u grah na svoju ruku, a to je rezultiralo potragom za još jednom pivom.
Dok smo mi ispijali tekućine potrebne za odmor, neki su iskoristili sunčani dan i smjestili se na livadu, dok su drugi kratili vrijeme pričajući zgode s nekih bivših biciklijada, ali i jedni druge savjetovali o opremi za biciklizam. Oni nešto mlađi, trčali su za loptom livadom, ne mareći za bol u mišićima.
– Bilo im je malo teško, pogotovo onaj zadnji uspon, ali stigli su do cilja – ispričali su roditelji, koji su odlučili subotu provesti na izletu na otvorenom.
I nisu pogriješili. Iako su tijela bila umorna, svi smo bili puni doživljaja i emocija. Neki nisu dugo odmarali, već su ubrzo nakon graha krenuli svojim kućama. Mi nismo bili jedni od tih, zapričali smo se s gazdom Zvonkom i gazdaricom Tanjom, pričajući o lovu, glazbi i ostalim životno bitnim pitanjima. Uvidjevši da smo ostali posljednji, shvatili smo da je vrijeme za pokret. Ljubazno smo zahvalili domaćinima na ugodnom društvu i krenuli prema Varaždinu.
Kako bismo izbjegli istu rutu, ne zbog umora nego zbog praktičnosti, odlučili smo krenuti prema Vidovcu glavnom cestom, ali smo svakako morali opet preko uspona. Srećom, ovog puta smo se samo spuštali, na trenutke i prebrzo, tako da smo brzo stigli do glavne ceste i zaklačili prema Vidovcu.
Promatrajući krajolik u prolazu, nismo ni shvatili da nam puše vjetar u lice i usporava nas, ali smo to uvidjeli u Vidovcu, gdje smo odlučili napraviti kratku stanku. U maniri naših predaka, nastavili smo dugogodišnju tradiciju brzog ispijanja pive pred dućanom i započeli zadnju etapu.
Bio je to najgori dio. Tako blizu, a još dovoljno daleko. Ipak, smogli smo snage i sigurno stigli kući. Nakon četrdesetak kilometara i četiri pive, vrijeme je za oporavak mišića u toploj kadi, nova biciklijada već je na obzoru, a kad jednom zaklačiš, teško je stati.
