Počivao u miru.
U 96. godini života preminuo je prevoditelj i kazališni redatelj Vladimir Gerić. Njegov rad usko se vezuje i za Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, koje se od njega oprostilo objavom na službenoj Facebook stranici.
– S velikom tugom javljamo da nas je napustio dugogodišnji suradnik varaždinskog kazališta, velik redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić. Varaždinska publika najviše ga pamti po režiji komedije Bogi Ivač s Ljubomirom Kerekešom u naslovnoj ulozi, a koju je prema njegovom prijevodu kajkavizirao Tomislav Lipljin. Predstava je doživjela preko 300 izvedbi. Vladimir Gerić ujedno je jedan od najzaslužnijih umjetnika za povratak kajkavskog jezika na pozornicu HNK Varaždin – poručili su iz HNK u Varaždinu.
O Vladimiru Geriću (preuzeto s Hrvatskog biografskog leksikona)
Vladimir Gerić, redatelj i prevoditelj (Zagreb, 9. III. 1928). U Zagrebu maturirao 1947, do 1953. studirao jugoslavenske književnosti, ruski i francuski jezik, a 1953–57. režiju. U studentskim danima bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskog studija na Trešnjevci. God. 1957. odlazi u varaždinsko Narodno kazalište »August Cesarec«, gdje je isprva slikar scenografije, scenograf, a potom i redatelj. God. 1962–64. redatelj je na Radio-Zagrebu, 1965–68. dramaturg i 1973–78. redatelj u zagrebačkom HNK.
Potom djeluje kao samostalni umjetnik. Bio je nastavnik glume i scenskoga govora pri zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1970–74. i 1980. Prve su mu režije obilježene realističko-psihološkim tumačenjem teksta. U tomu je smislu postavio na varaždinskoj pozornici Pirandellovu dramu Čovjek, životinja i krijepost, Čehovljeva Ujaka Vanju, Camusov Nesporazum, Molièreove drame George Dandin, Škola za žene, Tartuffe te neke kajkavske prilagodbe.
U HNK postavio je Krležine drame U agoniji i Gospodu Glembajeve, Labicheov Slamnati šešir kao i Novoselov Interregnum. Najznačajnije redateljske domete postignuo je u Teatru &TD režirajući nekonvencionalno, često i na granici eksperimenta, Šoljanove drame Brdo, Galilejevo uzašašće i Dioklecijanovu palaču, Handkeova Kaspara (Nagrada MESS-a 1970), Büchnerova Woyzecka i Priču o vojniku I. F. Stravinskog. Režirao je i u drugim zagrebačkim kazalištima (Satirično kazalište »Jazavac« tj. »Kerempuh«, Zagrebačko gradsko kazalište »Komedija«, Zagrebačko dramsko kazalište »Gavella«, Teatar u gostima) te u Osijeku, Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Subotici, Zenici, Mostaru i Mariboru.
Postavio je više radijskih i TV-drama (TV-serija po A. Cesarcu Zlatni mladić, po Pirandellu Ta dobra duša). — Ugled je stekao i prevoditeljskom djelatnošću. Poštujući stilske posebnosti izvornika, no nadahnut i osobnim kazališnim iskustvom, prevodio je s engleskoga (Shakespeare, H. Pinter), ruskoga (M. A. Bulgakov, I. S. Turgenjev, N. V. Gogolj, A. S. Gribojedov, A. P. Čehov), francuskoga (Molière, G. Feydeau, E. Labiche), njemačkoga (F. Kafka) i slovenskoga (S. Grum, I. Cankar, A. T. Linhart). Prijevode je objavio i u knjigama: Veslač (izbor pjesama Baudelairea, Rimbauda, Mallarméa, Valéryja, Zagreb 1956), Molière, Mizantrop (Zagreb 1961), I. S. Turgenjev, Mjesec dana na selu (Zagreb 1963), V. Nabokov, Pnin (Rijeka 1971), F. M. Dostojevski, Zapisi iz mrtvog doma (Zagreb 1976), É. Ajar, Pseudo (Zagreb 1978), J. Kosinski, Igra strasti i Obojena ptica (Zagreb 1981), D. Harms, Knjiga (Osijek 1983), Marie Cardinal, Riječi da se kaže (Zagreb 1985), S. Conran, Čipka (Zagreb 1987). God. 1978–80. bio predsjednik Društva hrvatskih književnih prevoditelja.
Dobio je nekoliko kazališnih i radijskih nagrada te 1994. Nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja za prijevod djela N. A. Ostrovskog Svoji smo, dogovorit ćemo se. Od 1993. izdavač je i urednik Hrvatske kazališne knjižnice.
