'Odgoj nije moguć ako ignoriramo probleme i ne pričamo o njima. Baš suprotno.'
Pojava ustaških obilježja u Hrvatskoj, nažalost, nije izuzetak, a proteklih dana ona su osvanula i u Varaždinskoj županiji. Bilo je to u Čalincu u Općini Maruševec. Tko je to učinio i iz kojih razloga još nije poznato, no slučaj je prijavljen policiji pa će i ta zagonetka, nadamo se, biti odgonetnuta.
U kratkom priopćenju takvo je postupanje, sasvim primjereno situaciji, osudio i načelnik Općine Maruševec Mario Klapša. No pritom je također iznio jedan dvojbeni stav. Napisao je tako Klapša: ‘Neugodno sam iznenađen Vašim upitom, samim time i medijskim prostorom kojeg je besplatno ‘osvojio’ sramotan postupak neukog i limitiranog pojedinca u proteklim danima.’
Njegov stav, da se u medijskom prostoru ne bi trebalo ukazivati na javno iscticanje ustaških obilježja, vjerojatno polazi od ideje da stavljanjem ovakvih sramotnih činova pod svjetla medijskih reflektora dajemo na važnosti pojedincima koji su ih počinili. I možda i možemo razumjeti takvo rezoniranje, ali za pisca ovih redaka, kada je u pitanju bilo kakvo javno isticanje simbola nacističkih ili fašističkih ideologija, šutnja nije luksuz koji si možemo dopustiti.
Spomenute ideologije nedopustive su iz jednostavnog razloga – negiraju temeljne vrijednosti na kojima počiva naše društvo, a koje su u Hrvatskoj zapisane u Ustavu Republike Hrvatske, temeljnom dokumentu na kojem počiva naše društvo. Sloboda, jednakost, pravednost, sloboda tiska, sloboda izražavanja, političke slobode, to su vrijednosti na kojima počiva naše društvo, a koje svaka fašistička ili nacistička ideologija gazi i odbacuje.
I zato je potpuno svejedno tko govori ‘Za dom spremni’, radi li to dokoni adolescent u Čalincu ili HDZ-ov gradonačelnik u Dubrovniku. Javnost zaslužuje biti informirana kako bi se prema takvim postupcima mogla odrediti, dok državni represivni aparat ima zadaću sankcionirati takve pojave. Pri čemu ovi potonji i nisu nešto nagli kad je u pitanju postupanje protiv promicatelja tih štetnih ideologija.
Možemo se nadati da je ovo djelo posljedica ‘nekulture i manjka kućnog odgoja’, a ne istinskih uvjerenja. Ali ako i jest riječ o ovom prvom, i u toj situaciji također je potrebno djelovati. Djecu treba odgajati, a onima među njima koji nisu imali sreće da ih odgoje roditelji na njihove pogreške treba ukazati društvo, jednako radi njih samih kao i radi drugih koji bi se već sutra mogli naći u sličnoj situaciji. A odgoj nije moguć ako ignoriramo probleme i ne pričamo o njim. Baš suprotno.