Na pitanje kako se Varaždinci odnose prema njemu, Sukhwant je malo razmišljao prije nego što je odgovorio.
Radnici iz azijskih zemalja sve zamjetniji su na našim ulicama. Postaju važni činioci u neophodnim proizvodnim i uslužnim djelatnostima. Pitanja koja se nužno postavljaju su: jesu li država i lokalne zajednice spremne suočiti se s izazovima koje donose znatnije radne migracije i je li naše društvo spremno prihvatiti te radnike kao ravnopravne sugrađane?
Mala indijska kolonija
Odgovor na to pitanje potražili smo u maloj indijskoj zajednici u Varaždinu koja živi u kući poznatoj po iznajmljivanju, nekad studentima, danas stranim radnicima.
Svi oni dolaze iz indijske države Pandžab. Ženski dio živi u odvojenom dijelu kuće, a u muškom dijelu najspremniji za razgovor pokazao se Sukhwant Singh, koji je od njih najduže u Hrvatskoj pa već pomalo natuca naški.
U domovini je radio kao učitelj razredne nastave, a ovdje je došao u nadi da će dovoljno uštedjeti za planirani novi dom. Naime, Sukhwant se prošle godine oženio i zacijelo mu nije lako najljepše godine braka provoditi daleko od supruge.
Nažalost, ta odvojenost od obitelji nije mu jedina muka. One koje mu zadaju državno zakonodavstvo mnogo su gore.
Rigidno zakonodavstvo ubija humanost
Sukhwant je od 2019. u Hrvatskoj. Prvo se zaposlio u Velikom Bukovcu, a onda je prešao u tekstilnu tvornicu u kojoj radi posljednje tri godine. Kaže da su poslodavci korektni i da kao strani radnik ima pristojan tretman. Međutim, plaća od 750 eura doista je mizerna.
Bez obzira na to Sukhwant uspije mjesečno poslati 400 eura svojoj obitelji, što je zadivljujuće – Sukhwant bi mogao održati tečaj našim penzićima – kako preživjeti s par stotina eura mjesečno.
Osim oskudnog života na koji je osuđen najviše se žali na useljeničku politiku, odnosno, na rigidno zakonodavstvo koje im uvelike otežava rad i život kao, na primjer, odredba da petnaest dana nakon otkaza strani radnik mora pronaći novi posao inače gubi radnu dozvolu.
Njegov ujak Jagroop Singh pet godina je radio za građevinsku firmu. Nakon što je propala, nije mogao naći posao u roku od dva tjedna pa je momentalno deportiran, kao da je nekakav zločinac, a ne čovjek koji je pet godina služio ovu državu i društvo.
Ograničenje radnih dozvola na samo godinu dana Damoklov je mač koji visi nad glavama stranih radnika. Zbog kratkoročnih viza vlasnici im ne žele dati stanove u trajniji najam. Koliko je ta situacija apsurdna dokazuje Sukhwant primjerom svoje supruge kojoj nije odobrena viza za posjet suprugu, iako nije bilo razloga da joj se ne izda obična turistička viza.
Izloženi tržištu i nevoljnoj državi
U pravnom pogledu strani radnici uglavnom su izloženi svim nedaćama neoliberalnog tržišta u kojem su svedeni na brojke koje proizvode veće brojeve. Sukhwant procjenjuje da od deset hrvatskih poduzeća prosječno sedam namjerno ignorira zakonske odredbe i bezobzirno eksploatira svoje zaposlenike prekovremenim neplaćenim radom i drugim kršenjima radnih prava.
Spominje zemljaka kojem poslodavac nije isplatio plaću punih šest mjeseci. Treba li reći da sudski postupak protiv njega traje već dvije godine?
Pravnu nesigurnost još dodatno potiče postojanje (pre)brojnih agencija za posredovanje u zaposlenju koje uzimaju oko 5000 eura za svoje usluge. Neki radnici često moraju godinu – dvije otplaćivati dug agencijama prije nego što krenu od nule. Potreba reguliranja njihovog rada bolno je očita.
Sukhwant hoće biti Varaždinec!
Sukhwant je već šestu godinu ovdje i želio bi ostati, što je zbilja začuđujuće jer većina došljaka razmišlja kako pronaći posao u nekoj od prosperitetnijih zemalja EU. Kaže da mu se sviđa klima, mnogo više nego u Skandinaviji.
Žao mu je što nema prigodu učiti hrvatski jezik. Sve što su mu u birou rekli ja da ode u školu stranih jezika i sam si plati kurs, što si on pa ni drugi ne mogu priuštiti.
Na pitanje kako ga Varaždinci doživljavaju, kako se odnose prema njemu Sukhwant je malo razmišljao prije nego što je odgovorio, vjerojatno u želji da pronađe najtaktičniji odgovor.
“Gledaju nas kao strance, one koji su došli i koji će otići”, odgovorio je.
Kaže da u Varaždinu nisu doživljavali nikakve neugodnosti, ali da se i dalje smatraju građanima drugoga reda. Tome uvelike pridonosi zakon o stranim radnicima koji je navodno u proceduri u Saboru, ali nikako da stigne na red, iako o njegovom donošenju ovisi sudbina tolikih ljudi.
Kakav god zakon bio, sigurno je bolji od sadašnjeg pa potičemo saborske zastupnike iz našeg područja da ulože dodatni trud u integraciju stranih radnika u naše društvo, na uzajamnu dobrobit.
