Banfičari su se prisjetili kako je to bilo živjeti na Banfici prije pedesetak godina, kada su tamo bila polja, tri platane i tek pokoja zgrada.
Varaždinski kvart Banfica, smješten između park-šume koja se pruža uz rijeku Dravu i stare gradske jezgre, jedan je od prepoznatljivijih dijelova grada. U projektima urbanista bio je zamišljen ponajprije kao velika spavaonica, tako da njime danas dominiraju brojne deseterokatnice. No, vrlo brzo nakon prvih useljavanja, Banfica je razvila jedan poseban identitet.
Slično kao i u slučaju, primjerice, Bronxa, kvarta na suprotnoj strani grada koji prati usporedivu urbanističku priču, desetljeća koja su prošla od početka izgradnje prvih zgrada ostavila su brojne uspomene kod stanovnika Banfice.
Danas odrasli ljudi s nostalgijom će se prisjetiti kako se tada živjelo na rubu grada, a opet tek koji korak do njegova središta. Neke od tih priča mogli smo čuti proteklog tjedna u sklopu događanja „Srijeda u Muzeju”.
Gradski muzej Varaždin, naime, pokrenuo je novi serijal događanja objedinjen pod nazivom „Kvartovske priče”. Prva ispričana priča bila je ona o Banfici, a iznijeli su je Ivana Dolenec, Dada Ruža i Marin Vučić, uz voditeljicu programa Andreu Žigić Dolenec, također Banfičarku.
“Bilo je samo par zgrada, tek tri kuće”
Ivanu Dolenec mnogi Banfičari pamte kao vrtićku odgojiteljicu. Slovenka rodom, u Varaždin dolazi zbog ljubavi, tu se udaje i sa suprugom Marijanom stvara obitelj. Godina je 1963., a mjesto radnje – Ulica Ruđera Boškovića.
„Banfica je u to doba, u usporedbi s onime kako izgleda danas, bila prazna. Bilo je tamo tek nekoliko zgrada i nekoliko ulica. U Boškovićevoj su bile tek tri kuće. I bile su manje nego danas, ali svi su imali velike vrtove i voćke”, prisjetila se Ivana Dolenec tih dana.
“Imali smo zajčeke, piceke…”
U to vrijeme mnogi su uzgajali životinje u svojoj okućnici.
„Imali smo zajčeke, kokoši, piceke, jedna susjeda je imala i pajceke. No, onda su se iz oficirskih zgrada ljudi tužili na to da im smrdi pa se to ukinulo. Kasnije su im smrdjeli i kokošinjci, pa se i to zabranilo”, iznijela je razloge nestanka domaćih životinja iz banfičkih dvorišta.
Boškovićeva bila slijepa ulica
Tih 60-ih mnoge ulice koje danas postoje još nisu bile probijene. Boškovićeva je bila slijepa ulica, nije bilo prolaza prema željezničkoj stanici.
“Ulica je završavala kod Špinčićeve, tamo smo skretali desno prema gradu”, rekla je Dolenec.
Najprije sagrađane oficirske zgrade
U vrijeme njezina dolaska u Varaždin, na tome su prostoru postojale izgrađene oficirske zgrade u Ulici Ruđera Boškovića te u ulici koja danas nosi ime Ferdinanda Konšćaka, hrvatskog misionara, istraživača i kartografa. U ono vrijeme zvala se po Anki Butorac, komunističkoj revolucionarki i narodnoj heroini.
„Drugih zgrada osim tih nije bilo. Sjećam se i triju velikih platana, od kojih je danas samo jedna, na početku Vukovarske. Od tih platana dalje vodila je staza kroz polje do šume i dalje prema Dravi su bile male stazice. Okolo su bila polja na kojima je rastao kukuruz, zelje, repa…”, prisjetila se Ivana Dolenec.
Špinčićeva ili Spinčićeva?
Dada Ruža, istaknuta varaždinska glazbenica, dirigentica i glazbena pedagoginja, odrasla je u obiteljskoj kući u Špinčićevoj ulici. Zapravo, kako je to pojasnila Andrea Žigić Dolenec, ispravno bi bilo reći Spinčićevoj, budući da ulica nosi naziv Vjekoslava Spinčića, hrvatskog političara i svećenika. No, Varaždinci oduvijek tu ulicu zovu na svoj način i teško da će se to promijeniti.
„Moji roditelji počeli su graditi kuću 1967. godine. A godinu dana kasnije smo se uselili. Išla sam tada u prvi razred osnovne škole. To je bila zadnja ulica u gradu, nije bila ni asfaltirana. Preko puta mene bio je zadnji red kuća, nakon toga su bila polja, livade…”, opisala je Ruža izgled Banfice krajem 1960-ih godina.
Bez dućana, bez asfalta
Rekla je da nije bilo ni dućana.
„Tek kasnije ulica je asfaltirana i dopremljen je jedan kiosk za opskrbu mješovitom robom. Sve dok se nije otvorilo Vamino samoposluživanje”, rekla je.
Prisjetila se Dada Ruža i dječjih igara iz toga doba:
„Igre su bile drukčije nego danas. Ulica je bila puna dječurlije, mlade obitelji su tamo živjele. Kad je bilo lijepo vrijeme, igrali smo se vani. Skrivača, lovača, crna kraljica, jen dva tri… Te neke igre za koje nitko danas ne zna.”
Prvi banfički neboder
Marin Vučić, ravnatelj Centra za odgoj i obrazovanje „Tomislav Špoljar”, već dugo nije Banfičar, no proveo je tamo djetinjstvo, i to vrlo živopisno, sudeći prema onome što je ispričao.
„Mi smo na Banficu došli iz Ulice Vilka Jureca oko Dana Republike 1974. godine. Uselili smo tamo u onu zgradu pored platane, adresa je bila Ulica 32. divizije 2. Bio je to prvi neboder na Banfici”, ispričao je Vučić. Ulica Vilka Jureca – antifašista, partizana i komunista – danas nosi ime pjesnika Tina Ujevića. A 32. diviziju u novom nazivu ulice zamijenio je Vukovar.
Vučić je rekao da je njegova obitelj dobila stan zahvaljujući tome što je otac Ante bio liječnik: „Tada se smatralo da je stan mogao dobiti samo špicen-kandidat.”
“Crtić u 7 i 15 značio je fajrunt“
Uz djetinjstvo ga vežu posebno lijepe uspomene.
„Prekrasno nam je bilo. Tamo nije bilo ničega. Bio je taj neboder i ‘osam tisuća’ klinaca koji su čoporativno išli u školu i radili sav mogući nered koji su mogli napraviti. Da današnja djeca rade to što smo mi radili, Andrija Jarak odmah bi bio u Varaždinu i ti siroti roditelji završili bi na Centru za socijalni rad, ako ne i na policiji. Jer to što smo mi radili… Otrčao si doma, nešto pojeo i trčao natrag van. I onda si se pod prozorom derao možeš li ostati još 15 minuta. Jer smo znali da je u 19 i 15, kad je crtić, fajrunt i moraš ići gore,” ispričao je.
Djeca su uvijek bila u svađi sa stanarima nižih katova njegove zgrade, otkrio je Vučić i dodao da mu je danas apsolutno jasno zašto je bilo tako.
„Zamislite si 20-ak klinaca u ljetno doba, pola 10 navečer, koji je to nered. Svi vrište, loptaju se, trče okolo…”
(Nastavlja se…)
