Porijeklo Valentinova veže se uz običaje stare oko 2500 godina. Evo priče…
Kako to obično biva, tijekom prve polovice mjeseca veljače, trgovci nas kao i trgovački lanci sustavno bombardiraju vizualima kupida koje pak prate piktogrami srca, a sve u crvenim tonovima – ne bi li nas zdušno podsjetili kako je vrijeme za – shopping. I to ne bilo kakav, već onaj kojim ćemo svojim boljim polovicama dati do znanja kako nam je stalo do njih.
Valentinovo je, osim sladunjavih reklamica i prilike za zaradu, običaj darivanja zaljubljenih u kojem se sve rijeđe spominje svetac zbog kojeg taj običaj i dobio ime.
Obezglavljeni svećenik
Iako u svijetu hagiografije ilitiga biografije svetaca postoji više svetih Valentina, izgledno je kako je “Dan zaljubljenih” dobio ime po Valentiniusu, svećeniku koji je obezglavljen 269. godine u Tirniju, gradu pod vlašću cara Klaudija II. Gotskog. I taj je mučenik okružen raznim legendama kao i brojni njegovi kolege, a koji su mučeničkom smrću i raznim čudima zaradili titulu sveca.
Za Valentiniusa se, među ostalim kaže kako je potajno vjenčao parove te bi na taj način poštedio muškarce od odlaska u ratove. Naime, spomenuti je car Klaudije vjerovao kako se oženjeni muškarci neće pretjerano, ako i uopće, srčano boriti u ratovima, već će gledati kako što uspješnije izbjeći sukob ne bi li se živi vratili svojim ženama i obitelji. Zabranu vjenčanja vojnika su poštivali svi svećenici, osim Valentiniusa, koji je svoj neposluh doslovno platio glavom u 63. godini života.
Sve počelo rimskom legendom
No, nije se Valentinovo slavilo zbog neposlušnog svećenika. Sama priča proslave nečeg što će kasnije postati Dan zaljubljenih nas vodi, tako kaže povijest, sve do 3. a neki kažu čak i do 6. st p.n.e.
A sve je započelo jednom rimskom legendom.
Naime, kada je kralj Amulije odlučio ubiti braću blizance Romula i Rema zbog nepoštivanja celibata njihove majke Ree Silvije (bila je vestalka), nakanio je to učiniti njihovim utapanjem u rijeci Tiber.
No, čini se kako se Amulije nije poslužio onim poznatim zrncem mudrosti koje govori – “Ako nešto želiš učiniti dobro, učini to sam” pa je ubojstvo prepustio slugi koji nije imao srca utopiti malene dječake te ih je ostavio u košari da plutaju Tiberom.
Spasila ih vučica
Tu se umiješao bog rijeke Tibernije, koji ih vodi rijekom sve do neke stare smokve koja je rasla uz obalu, a gdje su se blizanci nasukali. Tada ih je zapazila i zbrinula vučica te ih odvela u svoju jazbinu u podnožju brda Platina gdje je kasnije i osnovan Rim.
Dječake su kasnije usvojili pastir Faustul i njegova žena.
Prije no što je Romul ubio Rema (barem tako kaže legenda), braća su pronašla pećinu u kojoj su odrastali uz vučicu te ju nazvali – Luperkal (lat. lupus – vuk). Vučica je kasnije obesmrćena možda i jednim od najpoznatijih likvonih prikaza antičkog Rima, skulpturom Kapitolske vučice.
Božanstvo Luperka
Motiv vučice koja spašava i štiti djecu pojačan je uplitanjem u ovu legendu jednog staroitalskog božanstva – Luperka (Lupercus). Luperk je, gotovo sigurno, bio istovjetan Grčkom bogu Panu pa čak i rimskom Faunu te je svakako igrao ključnu ulogu u segmentima plodnosti, ali i zaštite.
Čuvao bi ovce od vukova, ali je bio i zaslužan za dobru plodnost te iznimno bitne stoke u antičkom ruralnom podneblju. Osim u svijetu životinja, Luperkove su moći, čini se, djelovale i u svijetu ljudi, a poznato je kako su Rimljani uvijek bili raspoloženi za zabavu.
Proslava nazvana Luperkalije
I tako je došlo do proslave zvane – Luperkalije.
Luperkalije su se održavale svake godine od 13. do 15. veljače. Kompletna bi svečanost započinjala isped ulaza u toliko proslavljenu pećinu Luperkal gdje bi svećenici zvani Luperki žrtvovali dva jarića i psa.
Jarce je kao životinje u antičkom svijetu uvijek pratila simbolika seksualnosti dok je psu dodijeljena kvaliteta čuvanja i zaštite. Stoga ne čudi odabir tih životinja.
Nakon što bi žrtvom udovoljili bogu Luperku, dvojica bi svećenika premazali svoja čela krvlju sa ritualnih bodeža, a potom bi se obrisali komadićem vune utopljenim u ovčje mlijeko, što označava čin nanovog rađanja.
Zabava na rimski način
Nakon toga bi uslijedila zabava na rimski način.
Dvojica bi spomenutih Luperkija, odjevenih samo u jareću kožu, trčali ulicama Rima te posebno izrađenim bičevima od jareće kože nasumično udarali žene i djevojke ali i muškarce.
Trake jareće kože od kojih je bio izrađen bič, zvale su se – februa. Eto otkud ime za drugi mjesec.
Smatralo se kako bi udarac bičem djevojkama osigurao plodnost, a onima koje su već trudne zaštitu djeteta.
Muškarcima bi udarac bičem također dobro došao jer bi i njima tim činom plodnost bila zagarantirana.
Prema svjedočanstvima antičkih pisaca – žene i djevojke u velikom bi se broju namjerno gurale pred Luperkije koji su nemilice udarali svakog na koga bi naletjeli.
Na lutriji osvojili djevojku
Nakon što ste “dobili svoje” bičem, mogli ste za vrijeme trajanja Luperkalija sudjelovati i u svojvrsnoj lutriji gdje ste mogli osvojiti – djevojku na par dana.
Naime, prvog dana festivala djevojke bi u za to određenu posudu ubacivale na listićima svoja ispisana imena. Muškarci koji bi ih izvukli mogli su biti s njima tijekom trodnevnog slavlja, a nemalo se puta dogodilo kako su se sretno izvučeni parovi kasnije i vjenčali.
Luperkalije su bile toliko popularne da je u njima sudjelovao i sam Gaj Julije Cezar, dok je zbog velikog broja sudionika car August zabranio mladim osobama sudjelovanje.
Tijekom vremena toliko česta golotinja tijekom proslave Luperkalija izgubila je na popularnosti – ali ne i sam običaj.
Papa zabranio Luperkalije
Kompletnu je zabavu pokvario papa Galezije I. zabranivši Luperkalije 494. godine, smatrajući ih paganskom blasfemijom.
Kako je to obično bivalo u mladim danima kršćanstva, jedan se poganski običaj mijenjao nekim počudnijim blagdanom. Tako se smatra kako je Galezije I. preinačio ovu proslavu u kršćanski blagdan očišćenja Marijina (lat. purificatio Mariae), danas poznatiji kao Svijećnica. No, čini se kako su se ljudi zabavljali sve do VI. st.
Ideja za Valentinovo: bič sa “februama”
Dakle, iako za današnje standarde pomalo brutalna proslava zbog koje su morali stradati jarci i psi – ipak se radi o običaju koji naglašava važnost plodnosti i zaštite. Važnim segmentima ako ste bili rođeni u antičko vrijeme pa i prije toga.
Nema nimalo dvojbe kako je ovaj antički običaj, tijekom vremena ukinut, dobio svoju inačicu kojom više ne vlada zaštitnički nastrojena vučica ili plodno božanstvo već obezglavljeni svećenik sa dobrim namjerama.
Bilo kako bilo, dečki – evo ideje. Ukoliko želite biti inovativni za Valentinovo, izradite bič sa “februama” te opalite po svojoj boljoj polovici.
Za posljedice ne odgovaram.
