Hemovi varaždinski prijatelji zapamtili su datum njegova rođendana i - priredili mu slavlje.
Hem Bahadur Budha Magar, 32-godišnjak iz Nepala koji već neko vrijeme živi i radi u Varaždinu, doživio je nešto čemu se ni najmanje nije nadao – njegovi varaždinski prijatelji priredili su mu rođendansku proslavu, uz tortu i svjećice, i iznenadili ga tom prekrasnom gestom.
Kaže Hem da nikada u životu nije puhao svjećice na torti, tako da mu je to još jedno novo iskustvo od njegova dolaska u ovaj dio svijeta.
“Bio sam preplavljen ljubavlju”
„Kad imaš prave prijatelje i iskrene ljude oko sebe, ne moraš objavljivati datum rođenja — oni jednostavno znaju i učine tvoj dan posebnim“, napisao je oduševljeni Hem na društvenim mrežama. „Bio sam preplavljen ljubavlju koju su mi pokazali. Bilo je to golemo iznenađenje koje nisam očekivao.“
Rođendansko iznenađenje organizirala mu je varaždinska trkačka ekipa, s kojom se zbližio otkako se preselio u Hrvatsku. „Hvala Nini Banovcu što je sve posložio. Razina sreće koju sam osjećao bila je nemjerljiva. Hvala i Andreju Gužvincu, Perici Kaniški, Marku Zorku, Nikoli Habrlinu i Nevenu Jurkoviću što ste bili tamo. Fešta je trajala cijelo popodne.“
Iako rođendan nije običavao slaviti, Hem je jednom spomenuo Nini da je rođen 25. lipnja.
„Jednom sam rekao Nini kad mi je rođendan i nekako je to zapamtio. Pozvao je prijatelje i priredio mi rođendansko iznenađenje. Ovo je prvi put u životu da sam rezao tortu na rođendan!“
“Živim svoj san”
Hem je u Varaždinu pronašao više od radnog mjesta — pronašao je zajednicu.
„Prihvatili su me kao svoga. Od kada sam se povezao s trkačima, trčao sam na mnogo utrka u Hrvatskoj. Istrčao sam četiri polumaratona, ‘Wings for Life’ utrku, Matijinu memorijalnu utrku od 10 kilometara… Sve je to moguće samo zato što sam upoznao ljude poput Nine Banovca. Ima još mnogo ljudi koje bih mogao spomenuti. Zahvalan sam svima jer — ja živim svoj san“, kaže Hem.
Trčanje je za njega i osobni izazov i terapija. „U budućnosti bih volio istrčati trail utrku i puni maraton — to mi je sadašnji cilj.“
Njegovi treninzi su strukturirani i ozbiljni.
„Nakon svakog trčanja radim vježbe snage — zgibove, sklekove i vježbe s domaćim utezima. Svaki tjedan napravim jedan tempo trening od 10 km, jednu laganu dugu dionicu od 15 do 20 km, dvije lagane ture po 8-10 km, jedan intervalni trening i jedan dan posvećen nogama — čučnjevi, iskoraci, mrtvo dizanje.“
Jedan dan u tjednu ipak ostavlja za odmor: „To nije planirano, uzmem ga nasumično.“
San o Gurkama, a sad – o pekari
Trkačka strast vuče korijene još iz mladosti.
„Kad sam imao 18 godina, bio sam opsjednut time da uđem u britansku vojsku kao Gurka. Nažalost, nisam uspio — svake godine se prijavi više od 10.000 mladića, a samo 200 do 300 ih se primi. Teško je ući. Tad je i počelo moje trčanje, ali sam nakratko odustao nakon odbijanja.“
Danas ima novi plan.
„Ja sam samo običan dečko iz Nepala koji želi napraviti karijeru. Došao sam u Hrvatsku jer želim zaraditi dovoljno novca da jednog dana otvorim vlastiti posao u Nepalu, možda čak i pekaru.“
Za pekare ima posebnu simpatiju:
„I u Nepalu postoje pekare, ali ne u tolikom broju. Volio bih otvoriti jednu u svom rodnom gradu.“
Hrvatska i Nepal – svjetovi slični i različiti
Život u Hrvatskoj vidi kao priliku.
„Jedna od najvećih razlika između Hrvatske i Nepala je ta što ovdje gotovo bilo kada mogu sudjelovati u utrkama — što je u Nepalu vrlo rijetko. I još nešto — u Hrvatskoj su stariji ljudi fizički nevjerojatno spremni. Ljudi u 50-im i 60-im trče brže od mene! To me jako motivira. U Nepalu, većina ljudi prestane trčati nakon 25. ili 30. godine.“
Osim toga, uživa u miru koji osjeća u Hrvatskoj.
„U Hrvatskoj je gustoća stanovnuštva dosta manja, i zbog toga je sve mirnije. Što se tiče drugih razlika, ondje odakle ja dolazim ne pada snijeg, ali ljeti je klima slična. No, prilike za posao su ondje vrlo ograničene, zato sam ovdje.“
Najveća udaljenost – ona od doma
Ipak, koliko god daleko stigao, srce vuče kući.
„Obitelj mi je uvijek prioritet u životu. Jako mi nedostaje, kao i hrana — posebno ulična hrana, koju ovdje ne mogu naći. Nedostaje mi i moja staza za trčanje, posebno usponi, kojih ovdje gotovo i nema.“
Velike su životne odluke iza njega, i značajna postignuća. No Hem ostaje skroman, prizemljen i zahvalan:
„Živim svoj san. Zahvalan sam svima koji su mi to omogućili.“
