Ovaj nauk formalno je proglašen dogmom 1. studenoga 1950.
Velika Gospa, svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, slavi se 15. kolovoza kao spomen na vjeru Katoličke crkve da je Marija, po dovršetku zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena u slavu neba. Ovaj nauk formalno je proglašen dogmom 1. studenoga 1950. apostolskom konstitucijom pape Pija XII., no njegovi korijeni sežu u ranu kršćansku tradiciju i pobožnost prema Mariji.
U Hrvatskoj je Velika Gospa i državni blagdan te jedan od najposjećenijih vjerskih dana u godini, kada vjernici hodočaste u marijanska svetišta poput Marije Bistrice, Sinja, Trsata, Aljmaša, Voćina i Krasna. Hodočašća prate mise, procesije i zavjeti, a blagdan je ujedno duboko utkán u kulturni identitet i povijesnu pobožnost hrvatskog naroda prema Mariji.
Teološki, Velika Gospa označava “završnicu” Marijina Bogu predanog života: njezino uznesenje shvaća se kao navještaj i prototip onoga na što je pozvan svaki čovjek, vrhunac nade u uskrsnuće i život vječni. U tom smislu blagdan nadilazi puku komemoraciju i postaje snažan znak kršćanske eshatološke nade.
U liturgijskoj i pučkoj praksi, proslava Velike Gospe u Hrvatskoj povezana je s jakim osjećajem zajedništva, zahvalnosti i zagovora; stoljećima je narod Mariju zazivao “Kraljicom Hrvata” i “najvjernijom odvjetnicom”, a njezina svetišta obilježavaju molitve za zaštitu, utjehu i zahvalnost. Taj odnos očituje se i u kontinuitetu velikih hodočašća, koja i danas okupljaju tisuće vjernika diljem zemlje.
Ukratko, blagdan se slavi jer Crkva ispovijeda da je Marija, kao Bogorodica i pratilja Kristova otajstva, uznesena dušom i tijelom, potvrđujući kršćansku vjeru u puninu spasenja i smisao ljudskog života u Bogu; ta vjera prožima i hrvatsku tradiciju, kulturu i zajedničko pamćenje.