Natalija Svrtan u srcu Europske unije bori se za to da hrana koju kupujemo bude sigurna i zdrava.
Vijest o prisutnosti ostataka pesticida u jabukama na policama europskih trgovina, a posebice podatak da su u uzorcima iz Hrvatske tragovi kemikalija pronađeni u baš svakom plodu, ponovno je otvorila pitanje – što zapravo jedemo? O ovoj alarmantnoj temi, ali i o putu koji je vodio od aktivizma na lokalnoj razini do lobiranja u samom srcu Europske unije, razgovarali smo s Natalijom Svrtan.
Ova Varaždinka s briselskom adresom danas je jedna od ključnih figura u mreži PAN Europe (Pesticide Action Network), gdje se na najvišoj razini bori za strožu regulaciju kemikalija u poljoprivredi. Široj javnosti poznata je kao predsjednica udruge Zemljane staze, ali i kao dugogodišnja borkinja za prava životinja i zaštitu okoliša.
U razgovoru nam otkriva kako izgleda svakodnevna borba s moćnim lobijima kemijske industrije, zašto sustavi kontrole često zakazuju te zašto je za gradske sredine posebno važno da budu slobodni od korištenja pesticida.
Aktivizam kao životni poziv
Vaš put od Varaždina do Bruxellesa djeluje kao logičan, ali izazovan niz koraka. Kako ste se uopće pronašli u ovoj specifičnoj aktivističkoj niši i je li to povezano s vašim obrazovanjem?
Aktivizam je već dugo dio mog životnog puta. Zdrava prehrana me oduvijek zanimala, kao i psihofizičko zdravlje općenito. Ljubav prema prirodi usko je povezana sa zdravim življenjem, pa je i odabir studija na Agronomskom fakultetu bio prirodan slijed. Prije nego što sam se posvetila problematici pesticida, od 2007. godine bila sam aktivna u udruzi Prijatelji životinja. Pitanja prava i zaštite životinja isprepliću se sa zdravljem ljudi i zaštitom prirode.
Kako ste na kraju odlučili fokusirati se na područje kojim se bavi udruga Zemljane staze?
Nakon niza godina aktivizma, shvatila sam da je utjecaj pesticida na zdravlje i okoliš nedovoljno pokriveno područje u civilnom sektoru Hrvatske. Razina osviještenosti građana o rizicima bila je niska, kao i angažiranost institucija. Cilj je bio stvoriti platformu putem koje bi građani dobili pouzdane informacije, ali i izvršiti pritisak na donositelje odluka.
Danas djelujete unutar mreže PAN Europe. Kako je došlo do tog iskoraka na europsku razinu?
Inspirirala me stručnost i znanstvena utemeljenost mreže Pesticide Action Network Europe. Odlučila sam se pridružiti njihovom timu kako bih što učinkovitije utjecala na EU zakone, a time izravno i na zaštitu zdravlja i prirode u Hrvatskoj.
Gorka istina o europskim jabukama
Nedavno priopćenje o ostacima pesticida u jabukama uznemirilo je javnost, posebno podaci za Hrvatsku gdje su ostaci pronađeni u baš svim uzorcima. Što nam to govori o kontrolama?
Ti podaci pokazuju kako sustav kontrole funkcionira u praksi. Važno je reći da je većina uzoraka formalno „u skladu s propisima“ jer su razine ispod zakonski dopuštenih granica. No, upravo tu leži problem. Nađeni pesticidi su endokrini disruptori, toksični za organe i reproduktivni sustav. Neki su već trebali biti zabranjeni, ali su zbog lobiranja još na tržištu.
Spominjete i djecu kao posebno ugroženu skupinu. Jesu li jabuke s polica trgovina uopće sigurne za najmlađe?
Jabuke koje smo testirali ne bi mogle biti korištene za proizvodnju dječje hrane – kašica i sokova – jer je razina pesticida u njima veća od one dozvoljene za tu namjenu. Ipak, nitko ne govori roditeljima da svježe voće s polica nije adekvatno za djecu. Roditelji misle da čine dobro, a djeca konzumiraju količine pesticida koje nikako nisu sigurne.
Mit o sigurnim dozama i “koktel efekt”
Institucije nas uvjeravaju da su doze pesticida sigurne ako se poštuju karence. Koliko je to točno?
Često čujemo da su pesticidi sigurni ako se koriste prema uputama, no u praksi se često primjenjuju preventivno ili u prevelikim količinama. Povijest nas uči oprezu: tvari koje su prije par godina smatrane „sigurnima“, danas su zabranjene jer se dokazalo da su štetne. Danas na tržištu imamo tzv. „kandidate za zamjenu“ – tvari za koje znamo da su štetne, ali ih zemlje članice ne zamjenjuju jer ne provode potrebne analize.
Vi upozoravate na „koktel efekt”. Postoji li znanstveni konsenzus o tome kako te mješavine različitih tvari djeluju na nas?
Iz medicine znamo da tvari djeluju sinergijski, pojačavajući si učinak. Mješavine pesticida su još uvijek nedovoljno istraženo, ali vrlo problematično područje. Iako je EU još 2005. propisala da se mora uzeti u obzir toksičnost višestruke izloženosti, Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) do danas, dakle 20 godina kasnije, nije izradila alat za njihovu sustavnu procjenu. To je golem propust Europske komisije.
Borba s neograničenim budžetima lobista
Kako izgleda vaš radni dan u Bruxellesu?
Radni dan je vrlo dinamičan. Srećom, okružena sam entuzijastima, pa nismo sami. Kolege analiziraju kompleksne tehničke dokumente i znanstvena mišljenja, a ja sam više fokusirana na odnose s drugim organizacijama i lobiranje prema eurozastupnicima. Iako su sastanci s nekim političarima konstruktivni, činjenica je da industrija ima pravi utjecaj. Njihovi lobisti raspolažu ogromnim budžetima. To im omogućuje medijsku prisutnost i stvaranje utjecajnih narativa. Nerijekto imaju izravan pristup institucijama.
Vidite li konkretne posljedice tog pritiska industrije na trenutne zakone?
Apsolutno. To se vidi u tzv. „Omnibus“ paketu mjera koji se predstavlja kao pojednostavljenje, a zapravo je deregulacija. Primjerice, prijedlog bi omogućio neograničeno odobravanje pesticida bez isteka roka. Sada se odobrenja preispituju svakih 10 do 15 godina kako bi se opasne tvari povukle. Ako ovo prođe, zaštitni mehanizmi će znatno oslabiti.
Zvuči kao iscrpljujuća bitka. Kako se nosite s neuspjesima kada interesi profita prevagnu nad zdravljem?
Teško je. Ispričavala sam se nebrojeno puta sinu zbog prekovremenog rada, objašnjavajući da to radim za njegovu sigurniju budućnost. Kada je moj rad bio poništen zbog interesa industrije, osjećala sam da sam iznevjerila i njega i sve građane EU. Žalosno je što oni koji lobiraju za industriju nemaju potrebu ispričati se djeci čiju budućnost ugrožavaju. Ipak, postižemo i uspjehe – sudskim procesima i pritiscima uspjeli smo ukloniti neke od najopasnijih tvari, poput dimoksistrobina koji uzrokuje tumore.
Gradovi bez pesticida: Gdje je tu Varaždin?
Promovirate inicijativu “Gradovi bez pesticida” (“Pesticide Free Towns”). Što taj koncept točno podrazumijeva za prosječnog građanina?
Cilj je zaštititi građane od izravnog izlaganja otrovima na javnim površinama – u parkovima, na igralištima i ispred škola. Djeca su najugroženija jer kroz igru udišu ili gutaju tvari koje utječu na njihov razvoj. Zagovaramo mehaničke metode održavanja i princip „povratka prirode u centar grada“, što se u mnogim europskim gradovima pokazalo i učinkovitim i isplativim.
Imate li informacija o tome kakva je situacija u Varaždinu?
Udruga Zemljane staze provodi tu kampanju u Hrvatskoj od 2018. godine. Više puta sam se obraćala Gradu Varaždinu, posljednji put prošle godine u lipnju, ali nismo dobili pozitivan odgovor. Trenutno nemam saznanja o metodama koje koriste, ali planiramo poslati upitnik svim gradovima. Nadamo se da će Varaždin prepoznati važnost prelaska na održavanje bez pesticida.
Što građani mogu učiniti sami?
Što kao potrošači možemo učiniti danas? Je li rješenje samo u skupoj eko-hrani?
Moja poruka građanima je: ne čekajte sustav, zaštitite se sami. Informirajte se, pratite deklaracije i birajte ekološko kad god možete. Kupci su ti koji kreiraju ponudu – ako tražimo „eko“, trgovci će to morati osigurati.
Postoji li način da ljudi sami preuzmu kontrolu nad onim što jedu, čak i ako žive u gradu?
Itekako mogu. Najbolje je sam proizvoditi hranu koristeći principe integrirane zaštite bilja. Čak i mala okućnica u gradu može biti vrt umjesto travnjaka. U Varaždinu imamo sjajan primjer Ljiljane Mihalinec-Drčec, koja na malom vrtu proizvodi 60% povrća za peteročlanu obitelj bez kapi kemije, koristeći prirodna gnojiva i sinergiju biljaka.
Za kraj, što građani mogu učiniti na razini aktivizma?
Pišite institucijama, tražite izvještaje o stanju vode i zraka, sudjelujte u javnim konzultacijama i peticijama. Udrugama civilnog društva očajnički treba glas građana. Bez vaše podrške u obraćanju institucijama, ne možemo biti dovoljno učinkoviti u zaštiti našeg zajedničkog zdravlja.