Netko je propustio dobar dio nastave iz povijesti. Zato se valjda i smanjuje državni proračun za obrazovanje, ali se ne čačka po povlasticama onih-na-vrhu, odnosno političara. Ako se i čačka, onda se to radi pozlaćenim čačkalicama.
O čemu se, naime, radi (koristim podatke s interneta): Ministarstvo obrazovanja dobit će 11 i pol milijardi kuna, odnosno 237 milijuna kunica manje nego prošle godine, ali je Vlada povisila proračun sebi, te će ove godine na raspolaganju imati 20 milijuna kuna više, odnosno, ukupno 187 milijuna. Treba Vladi. Za prijevoz, gablec, ugošćivanje kolega, kancelarijski pribor, troslojni WC papir, putovanja i ostale neophodne troškove koje mi, neuki pučani, ne razumijemo.
Zašto je spomenuta povijest?
Pa da malo ukratko i na brzinu obnovimo djelić gradiva iz povijesti (ili će sljedeće rečenice čak biti nešto novo za pojedince). Pođimo od dobre stare ‘stare Grčke’. Do vladavine Perikla političari se nisu plaćali, već je Periklo bio taj koji je uveo dnevnice (ključna riječ: dnevnice!) za obavljanje državnih poslova i sudjelovanje u radu narodne skupštine. (Kad bi se naši saborski zastupnici plaćali dnevnicama, odnosno dnevnom naknadom za rad – vjerojatno bi spali na prosjački štap obzirom na to koliko često ‘griju’ saborske fotelje.)
U Starom Rimu političari su se bavili politikom besplatno jer je to bila čast. Ali, političari su mogli biti samo bogataši (ključna riječ: bogataši!!!) koji su imali vremena zato što su imali od čega živjeti i nisu morali raditi da zarade za život. Tek kasnije u Senat su ušli i predstavnici radništva i sirotinje – Plebejci koji su, za razliku od današnjeg stanja u politici, imali pravo veta, birali su pučke tribune i svašta nešto još, za detalje molim samostalno obnoviti gradivo, instrukcije se naplaćuju, a ovo je bilo samo uopćeno globalno i brzinsko ponavljanje gradiva o kojem bi se dalo razglabati koliko o temi hoće li se Rozga udati ili ne.
E, ali!
Dok su političari radili većinom besplatno, odnosno, nisu bili plaćeni za svoje politiziranje, učitelji su koštali!
Tijekom većeg dijela antičke grčke povijesti, obrazovanje je bio privatno, osim u Sparti. Samo bogate obitelji su mogle priuštiti učitelje. Dječaci su učeni čitati, pisati i citirati dijelove književnih djela, učili su i pjevanje i sviranje. Ovo obrazovanje nisu stjecali radi toga da se kvalificiraju za neki posao, već kako bi stekli pravo biti punopravni građani. Djevojčice su učile čitati, pisati i jednostavnu matematiku potrebnu za vođenje domaćinstva. Molim obratiti pozornost na namjenu obrazovanja: ‘kako bi stekli pravo biti punopravni građani’!
Danas je obrazovanje obavezno i besplatno. Još prije četrdesetak – pedesetak godina je srpski pjesnik, pisac, novinar i TV urednik, legendarni Duško Radović napisao: Osnovno školovanje je obavezno i besplatno. Za učenike skoro obavezno, za učitelje skoro besplatno. Od tog njegovog aforizma do danas nije se promijenilo skoro ništa.
Učenici dolaze u školu kad im se i kako im se hoće, roditelji opravdavaju izostanak čim to dijete poželi, (da se razumijemo, ovo se odnosi na one starije, ne ubrajamo male klince u kategoriju ‘neidemiseuškolu’), ne može im nitko ništa, prava su im sve veća, školovanje je za njih zaista ‘skoro’ obvezno, a učitelji imaju sve manje plaće pa zaista rade skoro besplatno.
Na početku bijaše novac
I dok u politiku ljudi u današnje vrijeme ulaze uglavnom zbog novaca, povlastica i prestiža u društvu (onome koji vjeruje u razlog ‘ljubav prema domovini privukla me u politiku’ preporučam razgovor s psihijatrom, psihići su, kažu, dobri ljudi, vole pomoći kod problema s halucinacijama i kod problema s praznovjerjem), u prosvjetu se još nitko nije upustio s namjerom i/ili zabludom da će se u tom pozivu obogatiti. Dakle, prosvjetari ionako ne očekuju ni od jedne Vlade da im omogući potoke meda i mlijeka, ali nemaju ništa protiv iole dostojanstvenog života, i neke plaćice koja osigurava životni optimum. Trenutačno stanje im ne osigurava ni životni minimum, a sudeći prema novom proračunu i od minimuma može manje.
Ne radi se ovdje samo o plaćama prosvjetara. To je ionako izlizana i popljuvana tema. Radi se o standardu u školama. Radi se o opremi škola u dvadeset i prvom stoljeću. Radi se o kvaliteti izvođenja nastave. Radi se o ulaganju u cjeloživotno obrazovanje prosvjetara. Radi se o osiguranju kvalitetnih uvjeta učenicima za boravak u školama (u školama u toaletima učenici nemaju besplatne troslojne WC papire – op. a.). Radi se o subvencijama prijevoza učenika u škole. I još puno toga. Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, novac iz proračuna nije namijenjen samo plaćama omraženih neradnika.
Demagogija
Petaši u predmetu Povijest uče staru Grčku i Rim. Gradivo je opširno, puno je pojmova. Ali od svih pojmova koji se pojavljuju u tim gradivima, svi najbrže i najlakše usvoje i shvate riječi demagogija i demagog (za neupućene prilažem citat iz wikipedije: Demagogija je metoda kojom se služi demagog; podrazumijeva obmanjivanje lažnim izjavama i obećanjima kako bi poticala strahove publike, izazivala mržnju, pohlepu i paranoju. Riječ demagog se danas odnosi na osobu, uglavnom političara, koja lažnim obećanjima, spektakularnim optužbama i sijanjem iluzija stječe povjerenje širokih masa i upravlja njihovim ponašanjem.).
Građanski odgoj – može li se njime nešto promijeniti?
Treba li Građanski odgoj u školama? Da! Treba! Jako treba! Treba djecu učiti kako da misle i zaključuju svojim glavama, da ne budu povodljivi demagoškim obećanjima, medijskim bombardiranjima, plaćenim propovijedima, šarenim letcima. Treba ih učiti da bavljenje politikom ne smije biti sredstvo bogaćenja u stilu ‘Kruha bez motike’, već da bavljenje politikom mora biti čast i obveza onome koji se u to upušta. Političar mora biti odgovoran svojim biračima. Rezanjem proračuna obrazovanju korača se divovskim koracima prema srozavanju kvalitete obrazovanja što kao krajnji rezultat daje poluobrazovane ljude kojima je sve svejedno, koji su slijepi poslušnici agresivnih medijskih ispraznica (ispraznica je čistokrvna hrvatska riječ za riječ floskula – op.a.), koji ne znaju ili ne žele imati svoje mišljenje. A oni, koji uspiju razviti osobnost i imaju svoje stavove, traže najbrži i najlakši put kako pobjeći što dalje od kuće.
