O socijalnim razlikama: Djeca nisu materijalisti, roditelji ih čine takvima

Posljednjih desetak dana cijeli Internet bruji o jednoj mami, jednom poklon bonu, jednom rođendanu. Za neupućene skratit ćemo priču (detalji se ionako mogu naći na Internetu na svakom koraku).

Jedna djevojčica pozvala je drugu djevojčicu na rođendan. Obje su učenice drugog razreda osnovne škole. Pozvana djevojčica je kao poklon donijela leksikon i poklon bon u vrijednosti od 200 kuna jedne poznate švedske multinacionalne trgovačke kuće poznate po fast fashion odjeći za žene, muškarce i djecu.

Negacija školovanja

Majka slavljenice vratila je djevojčici poklon bon uz obrazloženje (citiram): ‘…ja sam se školovala dosta i hvala Bogu mogu svojoj djeci kupovati gdje to poželim. XY je trgovina u koju neulazim i shodno tome sam vratila bon.’

‘Neulazim’ je podebljano stoga što autorici ovog teksta još nije jasno koliko je to ‘dosta školovanja’ ako gospođa majka nije uspjela svladati gradivo drugog razreda osnovne škole u kojem djeca bez problema nauče da se negacija piše odvojeno.

I ne, nije to ženin lapsus calami, žena je nekoliko puta, u, ali baš svakoj negaciji, uporno pisala negaciju zajedno s glagolom, dokazujući svoju nepismenost. Možda je ona prošla kroz školu, ali nije škola prošla kroz nju.

Priča se razvukla k’o indijska sapunica po svim mogućim portalima, po fejsu, po kolumnama, novinama, razglaba o tom rođendanu cijela regija i tako dalje. Gospođa fina-dama-zvana-Negacija čak prijeti tužbama i čudi se što je to ona loše napravila, pa učinila je ‘dobro djelo’ vrativši bon koji neće iskoristiti.

Rođendanski post festum

A što je to loše gospođa (malo mi je teško dotičnu nazivati gospođom, al’ ima nas i fino odgojenih) zapravo napravila?

Prošla kolumna bila je posvećena kutama, uniformama i općenito odjeći kao sredstvu ispoljavanja, odnosno prikrivanja socijalnih razlika među djecom. Pokušajmo zamisliti kako djevojčica iz priče, ni kriva ni dužna, dolazi odjevena u školu. U skupoj odjeći, naravno.

Pokušajmo zamisliti što mora slušati od svoje majke o svojim prijateljima koji se, eto, odijevaju u ‘jeftinim’ trgovinama, nasljeđuju odjeću od braće i sestara, susjeda i kumova.

Smije li se ta djevojčica družiti s nekim tko se odijeva u second hand trgovini? Pokušajmo zamisliti ima li ta djevojčica šansu odrasti u sretno, bezbrižno i od prijatelja voljeno i prihvaćeno biće?

Djeca nisu materijalisti

Rođendani su među djecom svetinja. Ne postoji praznik ni blagdan koji bi klinci toliko iščekivali i kojem bi se veselili kao rođendanu. Učenici prije nauče sve datume rođendana u razredu nego tablicu množenja. Najčešće se pozove kompletna ekipa iz razreda, skoro pa cijeli razred na proslavu nečijeg rođendana.

Poslije se tjednima prepričava kako im je bilo, što su radili, kako su se zabavljali. Ponekad, kao učiteljica koja sluša tisuću detalja s nečijeg rođendana, mogu rekonstruirati svaku sekundu tog prepričanog tuluma. I, zanimljivo, ne sjećam se da su pokloni bili nešto što su klinci smatrali važnim spominjati.

Djeca nisu po defaultu materijalisti. Roditelji, majke kao ova s početka priče, ih čine takvima. Pitam se, koliko će djece doći toj djevojčici sljedeće godine na rođendan, kad je ona em naručivala poklone, em vraćala poklon koji joj nije bio dovoljno ‘vrijedan’.

Snobizam, staklena zvona…

(snob (engl.), osoba koja nastoji izgledati otmjenom, biti što sličnijom pripadnicima tzv. visokoga društva. – izvor: hrleksikon.info)

Vratimo malo priču na kute. Kakvu bi kutu majka zvana Negacija, podvrsta snob, nabavila svojoj djevojčici? Bi li ta žena uopće dozvolila da njezino dijete, koje se ne odijeva u bilo kakvim trgovinama, nosi kutu, da izgleda jednako, ili barem približno jednako, kao ostala djeca?

Smije li se ta djevojčica uprljati? Na internetu se može naći posterčić s rečenicama koje su se govorile djeci nekad i kako se govore sada. Nekad: ‘Uprljao si se vani. Mora da je bilo ludo. Stavi to odmah u pranje’ Sad: ‘Da se slučajno nisi uprljao vani! Ne skači! Ne trči! Ne valjaj se po podu!’.

Mix snobizma i staklenog zvona

Vrtim film u glavi: zima je. Pao je snijeg. Palo je puno snijega. Ima ga preko pola metra. Učiteljica je izvela djecu iz učionice i pustila cijeli razred da se gruda, valja u snijegu, gradi tvrđave, kule, snjegoviće. Zadnji je sat nastave pa kad se smoče, brzo će stići kući i presvući mokru odjeću.

I učiteljica se, sa svim svojim godinama života, valja po snijegu i gađa snijegom s djecom. Snijeg i dalje pada. Dvorištem škole odjekuje cika i vika, smijeh djece i učiteljice. A tada dolazi ‘on’. Brižni roditelj. Došao je po svoje dijete koje uredno dovozi u školu i odvozi iz škole iako stanuju udaljeni desetak minuta laganog hoda. Pogledavši djecu punu snijega, rumenih obraza, pomalo mokrih nogu i ugledavši među njima i svoje dijete, mijenja mu se izraz lica brzinom space shuttla pri polijetanju.

Stisnutih usnica grabi dijete za ruku, odvlači ga pod nadstrešnicu, čisti odjeću od snijega i bijesno gleda neodgovornu učiteljicu čekajući strpljivo zvono za kraj sata kako bi mogao odvesti svoje zlato na toplo i sigurno. Je li taj čin bio snobizam – briga da dijete ne uništi odjeću, je li taj čin bio komadić staklenog zvona – dijete je inače bilo zdravo, vedro i veselo, teško je prosuditi.

Pustite ih da budu djeca!

Gospođi mami Negaciji, tati iz moje priče, ali i svim roditeljima koji guraju nos u dječja posla, (poglavito kad se dvoje djece posvađa pa roditelji krenu ‘poravnavati’ račune i dok se oni, odrasli, tako svađaju, djeca su se odavna pomirila i igraju se kao da ništa nije bilo) toplo preporučam da smanje doživljaj.

Klincima ne trebaju mame i tate koji će njihovim prijateljima određivati što će i gdje kupovati, što će i gdje jesti, ne trebaju djeci roditelji koji će omalovažavati i kritizirati njihove prijatelje zbog materijalnog statusa.

Takvi roditelji svojim odgojem stvaraju male snobove i buduće sponzoruše, tinejdžere koje nitko neće voljeti jer će na svoje vršnjake gledati svisoka u svojoj skupoj odjeći, sa svojim skupim mobitelima, iz svojih skupih automobila.

Odgajaju buduće usamljene duše koje će zadovoljstvo nalaziti u skupim trgovinama, koje se neće htjeti voziti u ‘starim’ automobilima, koji neće biti zadovoljni ni sa čim. Ljudi bez unutarnjih kvaliteta, uspjehom i statusom smatraju novac. A život čine male stvari. Što čini sreću – e to najbolje znaju baš djeca! I zato: pustite djecu da budu djeca.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije