Svi znamo da su snijeg i kiša prirodne pojave, da bez njih nikako ne može. Snijeg je bio temelj oko kojeg se razvio zaplet Lovrakovog romana Vlak u snijegu, udružio je male ruke đačića koje su bez rukavica odmetale nanos snijega kako bi zajednički oslobodili lokomotivu. Nakon napornog, ali veselog rada, djeca u tom romanu grijala su se pokraj kante sa žarom (da podsjetimo, roman je napisan prema istinitom događaju). Po velikom, dubokom snijegu i to kilometrima po brdima i dolinama u školu su išla djeca u dobrom starom filmu Izgubljena olovka.
A danas?
Kad bi danas vlak zaglavio u snijegu i kad bi djeca goloruka izašla otkopavati lokomotivu, pobunilo bi se mnogo roditelja zbog iskorištavanja njihove djece, javila bi se dječja pravobraniteljica zbog zlouporabe djece i prisiljavanja istih na težak fizički rad i još svašta nešto. Uglavnom – vlak bi vjerojatno ostao u snijegu. I čekao zimsku službu.
Hodanje po snijegu u školu je također izumrla kategorija. Kad padne snijeg, roditelji djecu obavezno voze automobilima u školu. Ukoliko ih voze zato što djeca kao pješaci nemaju gdje hodati do škole budući da su očišćeni nogostupi rijetka i endemska pojava pa bi trebali hodati kolnikom prepunim loših vozača, razumljivo je. Ukoliko ih voze zato što stanuju daleko od škole – i to je razumljivo. Ali, kako objasniti kad roditelj dovozi dijete do škole, a stanuje svega nekoliko ulica dalje? I to ga još doveze skoro pa pred sam ulaz u školu. Učiteljima koji dežuraju je nekad čisto žao što ne mogu širom otvoriti vrata pa da brižni roditelj dijete doveze i ravno pred razred, jer postoji opasnost da na njega padne koja pahulja snijega ili kap kiše dok hoda ta dva metra od auta do ulaza u školu.
Kiša pada trava raste
Danas su kiša i snijeg skoro pa najveći neprijatelji naše djece. Kad bi za kišnih dana policija dežurala pred školama, naplaćujući kazne za prekršaje u prometu, napunila bi proračun za cijelu godinu. Roditelji dovoze djecu do škola. U okolnim ulicama se napravi prometni kaos ekvivalentan kaosu u nekom kineskom velegradu. Stane tko gdje hoće, naprave se čepovi – ne možeš majci mrdnuti po petnaestak minuta. Mi – ni – mum!
Stane tako roditelj s autom na kolniku pred školom. Izlazi s kišobranom. Obilazi auto i otvara junioru vrata (jer se iznutra, naravno ne mogu otvoriti). Vadi juniora iz sjedalice (nema veze što je momak u pubertetu i već šesti razred – vozi se svezan na zadnjem sjedištu u sjedalici, sve po propisima). Otvara mu kišobran. Otvara prtljažnik. Vadi torbu iz prtljažnika. Stavlja torbu djetetu na leđa. Daje mu pusu i prati ga pogledom sve dok isti ne izmakne s vida. Kao da se opraštaju na šest mjeseci, a ne pet – šest sati. Samo nedostaju suze u očima i mahanje maramicom. Nema veze što se u međuvremenu već napravila solidna kolona sačinjena od vozila istih takvih roditelja, nema veze što oni koji su juniora već otpratili nervozno trube. Nema veze što je cijela ulica zakrčena.
Poneki roditelji idu tako daleko da ulaze u dvorišta škola totalno se ne obazirući na znak zabrane ulaska u dvorište. Ignorancija vrijedna divljenja. Nema veze što je dvorište prepuno djece koja se ni ne vide ispod kišobrana i što ni sami ne vide ništa oko sebe kad nabiju kišobran ili kabanicu preko očiju. Klinci ionako hodaju ne baš pretjerano pažljivo, a kad pada kiša posebno su opasni jer im je smanjen vidokrug. Brižni roditelj tako se zaleti u dvorište prepuno klinaca pod kišobranima i kabanicama, često nesvjestan kakvu opasnost predstavlja s autom za drugu djecu. Važno je samo da njegovog klinca ne dohvati koja kap kiše. To što bi nepažnjom nečije tuđe dijete, koje hoda po kiši bez straha da će se otopiti, moglo završiti pod kotačima automobila – takvom osobi je najmanje važno. Uzaludni su vapaji i molbe, prijetnje i upozorenja učitelja roditeljima da ne ulaze u dvorišta škola automobilima radi sigurnosti djece.
Stakleno zvono
Staklena zvona napravljena su od sve čvršćeg i čvršćeg materijala. Jedan komadić zvona čine i školske torbe. Djeca više skoro pa ne nose torbe, već ih vuku. Naime, smišljene su torbe na kotačićima. Valjda po uzoru na one torbe za tržnicu kakve su od davnina vukle starije gospođe po gradu subotom.
Drugi komadić zvona predstavlja nesposobnost djece da se sami skinu, odjenu, izuju, obuju, zavežu vezice na cipelama. Zato roditelji ulaze u školsku zgradu, prije nastave kako bi svoje zlato izuli i skinuli, a poslije nastave ih čekaju ispred učionica da ih odjenu i zavežu cipele. Panika nastane ukoliko se zla učiteljica sjeti pa izvede djecu iz školske zgrade na izvanučioničku nastavu. Klinci koji su naviknuti da im odrasli budu sluge, ne znaju se sami odjenuti, ne znaju zavezati vezice. Ako ih učiteljica ostavi da se sami snalaze, njihovo se odijevanje često razvuče unedogled, povremeno popraćeno suzama povrijeđenog ponosa zato što učiteljica odbija ulogu sluge. Isti ti učenici redovno se posljednji preodjenu u odjeću za vježbanje za nastavu TZK, i posljednji se opet odjenu nakon tjelesnog. Roditeljima je često važnije naučiti dijete čitati i pisati prije prvog razreda nego naučiti to isto dijete da se samo odjene i obuje.
Priča iz prakse. U jednom prvom razredu, negdje već skoro pred kraj istog, došao je učenik učiteljici i rekao: ‘Moram na zahod.’ Učiteljica mu je rekla: ‘U redu, izvoli, idi.’ Učenik je i dalje stajao ispred nje i netremice ju gledao. ‘Što je? Pa slobodno odeš na WC.’ – ponovi mu učiteljica. ‘Ali trebam kakati!’ – kaže učenik. Učiteljici baš i nije bilo jasno zašto bi ona trebala znati taj detalj, ali ubrzo ga je saznala kad je malac objasnio: ‘Moraš ići sa mnom. Mene mama briše poslije kakanja.’
Ti to možeš, ali ja ću to bolje (brže) napraviti
Roditelji svojoj djeci slažu knjige u torbu, odijevaju ih, obuvaju, voze u školu i iz škole i sve više toga rade umjesto njih. A djeca su pametna i sposobna. I željeli bi sve to raditi sami. Ovako misle da ih roditelji smatraju nesposobnima i nedostojnima povjerenja i dobivaju potpuno krivu sliku o sebi, ali i o odraslima koje s vremenom sve manje poštuju i cijene i drže ih svojim slugama. ‘Daj da ja to napravim, spor si, nemam te vremena čekati…’ – rečenica je koju je svaki roditelj u ovom ili onom kontekstu barem jednom u životu rekao svojem djetetu.
O staklenom zvonu moglo bi se još puno, puno pisati i pričati. Koliko dobra, a koliko štete ‘zvonima’ činimo svojoj djeci?
