Sir Gary Cooper, profesor psihologije u Manchesteru kaže da je učiteljsko zanimanje jedno od tri nastresnija zanimanja.
Nedavno je javnost uzburkala vijest kako je dvoje učenika sedmog razreda pretuklo učiteljicu povijesti u jednoj osnovnoj školi u Splitu. Nije ni prvi, a na žalost ni zadnji, put da je učenik nasrnuo na učitelja. Učitelje i profesore povremeno ubijaju, tuku, uništavaju im aute, buše gume na biciklima.
Mehanizma za obranu od učenika nasilnika nema. Prosvjetni radnik učenika ne smije ni krivo pogledati, ni povisiti na njega glas, a kamoli udariti. Kad prosvjetaru pukne film, kad iscrpi sve pedagoške metode discipliniranja pa ipak odalami nasilnika, digne se dreka, pravobraniteljica za djecu skače, javnost skače, roditelji prijete tužbama. Svi stanu na stranu učenika ni ne pitajući što je navelo profesora ili učitelja na taj krajnje neprimjeren čin.
Kad učenik udari profesora, e onda je druga priča. Komentari su najčešće da je profesor to nečim sigurno zavrijedio, da je dijete pod stresom, da je iz problematične obitelji, da je neshvaćeno, da ga drma pubertet, našao se čak i komentar: ‘Pa ima pravo lupiti, bila je to samoobrana’ i slično. Uglavnom, kad učenik odalami učitelja onda se za njega nalazi 1001 opravdanje.
Da se razumijemo – nikakvo nasilje nema opravdanje. Ali baš nikakvo nasilje. Tjelesno nasilje pogotovo.
Zamišljena, ali moguća situacija
Ove koji brane učenika da je slobodno udario učitelja u ‘samoobrani’ bilo bi zgodno vidjeti u situaciji da ih njihovo dijete premlati kad mu nešto nije po volji. Onako, u ‘samoobrani’.
Zamislimo situaciju. Kaže mama sinu šesnaestogodišnjaku neka pospremi svoju sobu (kao što kaže učitelj učeniku u razredu neka izvadi stvari iz torbe i prestane ometati učenike u radu). Sin to odbije (učenik to odbije). Mama ga kazni oduzimanjem mobitela, što je inače jako popularan način kažnjavanja, samo je pitanje kojim zarađenim novcima su dječica kupila mobitele (učitelj kazni učenika premještanjem u, recimo, zadnju klupu – zato što nema drugih, efikasnijih mehanizama za kažnjavanje). Sin na to odvali mami šamar (učenik odvali šamar učitelju). Mama se ispričava sinu (učitelj snosi posljedice maltretiranja učenika, zaslužio je šamar).
Malo više karikirana situacija, ali realno vrlo moguća.
Što se je ‘pokvarilo’?
Jedna izreka glasi: ‘Prije 50 godina znalo se tko je učitelj, a tko učenik, tko je roditelj, a tko je dijete, tko je majka, a tko otac. A onda je došlo do preispitivanja tih uloga, što je imalo svoje posljedice’.
Djecu od najranije dobi učimo njihovim pravima. Dužnosti im se tu i tamo i tek usput spomenu. Naglasak je na dječjim pravima. Pa tako djeca jako dobro nauče svoja prava. A prava su im: da ih nitko ne smije udariti (što je sasvim u redu zato što civilizirani ljudi ne rješavaju probleme, nesuglasice i slično nasiljem). Da nitko ne smije povisiti glas na njih. Da ih se ne smije kažnjavati. Da se njihova svojevolja i neposluh rješavaju razgovorom i / ili restitucijom. Da slobodno prekidaju razgovor odraslih upadajući u riječ, svi trebaju stati i poslušati što dijete ima za reći. Da slobodno izvolijevaju što žele / ne žele jesti, da biraju hranu. Da dobivaju najskuplje mobitele, laptope, tablete, zapravo da trebaju dobiti sve što požele, jer su, eto, oni djeca.
Djeca tako naučena na svoja prava u obiteljima dolaze u škole i treniraju strogoću nad učiteljima. Priča iz života: dolazi otac po svoju kćerkicu od sedam godina u školu. Mala mu kaže: ‘Sad me vodiš na sladoled ili ću te ošamariti.’ Tata kaže: ‘Naravno da idemo na sladoled.’ Djevojčica koja je sve to sa strane gledala pita zabezeknuto onu prvu: ‘Pa ti smiješ tako razgovarati sa svojim tatom???’. A ova odgovara: ‘Naravno, on mora raditi sve što ja hoću.’ Učiteljica koja je to sve slušala, u šoku, ostala je bez teksta i s velikim upitnikom iznad glave i pitanjem što će se dogoditi kad se mala i njoj zaprijeti da mora nešto učiniti ili će dobiti šamar.
Moderna vremena
Za to kako se djeca ponašaju prema roditeljima krivi su sami roditelji. Ali za to kako se učenici ponašaju prema svojim učiteljima krivi su i roditelji i društvo općenito. Kad prosvjetari ne bi bili omalovažavani od društva u cjelini, kad percepcija prosvjetara u javnosti ne bi bila da su neradnici koji samo traže kruha preko pogače, kad ih se ne bi izjednačavalo sa svima drugima i kad bi ih se uvažavalo onako kako ih se uvažavalo nekad, kad nije bilo općeg primitivizma, i učenici bi bili drugačiji.
Što možemo očekivati od djeteta koje u javnosti, ili u svojem domu, sluša kako su prosvjetari ‘opet na praznicima’, ‘što oni imaju tražiti veće plaće kad radnik u propaloj tvornici plaću ni ne dobiva’, ‘što oni hoće, pa rade samo četiri sata dnevno’ i tako dalje i tako dalje?
Ugledni urednik jedne od najgledanijih informativnih emisija na TV javno je iskritizirao učitelje koji su bili u štrajku stavljajući javnosti ‘pod nos’ policajce koji se, eto, ne bune, a rade ‘teži’ posao. Dijete raste u okruženju u kojem ga uvjeravaju da su prosvjetari niža vrsta, ona parazitska, pa kako onda možemo očekivati da to isto dijete ima poštovanje prema svojim učiteljima? Tim više što se u društvu može lako osvjedočiti kako nije baš imperativ imati naobrazbu kako bi uspio u životu – dokaz za to su mu kojekakvi novopečeni tajkuni koji su se sa završena svega tri razreda osnovne škole i velikim odmorom obogatili, dok u isto vrijeme fakultetski obrazovani ljudi (oni koji nisu kupili diplome) konobare ili kopaju po kontejnerima.
Urušio se sustav vrijednosti u društvu pa samim tim i ne možemo očekivati nešto drugo nego premlaćivanje profesora, roditelja, vršnjaka. Djeca znaju svoja prava, ali ne i obveze. Perspektiva u životu im je mutna. Budućnost im je nesigurna. Za sve to najlakše je okriviti učitelje. I iskaljivati se na njima.
