Nema ovaj tekst ikakve veze s aktualnim političkim strankama. Deložacija je obavljena prije otprilike 25 godina. Ježa nije nitko branio kad su ga deložirali iz kućice. Jež je još uvijek beskućnik. Tu i tamo mu netko pruži topao dom, bez obzira na to što taj čin za sobom povlači mogućnost etiketiranja izdajnikom i jugonostalgičarom. O čemu se, naime, radi?
Vjerojatno ne postoji osoba koja tijekom svojeg života nije pročitala ili bar čula za Ježevu kućicu Branka Ćopića. Dobro, ostavljamo prostora da generacije koje su se školovale devedesetih godina možda i nisu čuli za to djelo. Osim ako nisu čitali Ježevu kućicu u ilegali. Ispod stola.
Ježeva kućica
Ježeva kućica, jedna od najdomoljubnijih pjesmica sa savršeno jasnom porukom koju i najmlađa populacija može razumjeti, bila je dio obvezne lektire učenicima prvih razreda sve do početka devedesetih godina i demokratskih promjena u Hrvatskoj.
Tada je Branko Ćopić, zajedno s ježom, deložiran iz popisa lektire hrvatskih prvoškolaca.
U njegovu se kućicu uselila Jadranka Kosor, s Dobar dan, kako ste? Dobar dan, kako ste je, ako slučajno ne znate, bontončić za djecu.
Dobar dan, kako ste?
Bontončić Jadranke Kosor koji je zamijenio Ježevu kućicu nije toliko poznat u javnosti niti je ikad stekao ni približnu popularnost. Za neupućene, evo malog odjeljka.
‘Dobar dan, kako ste? Ja sam patuljak Puki. Živim u Evinu, Tonijevu, Teninom, Eninu i Tinovu stanu. Oni su moji prijatelji. Volim ih jer su dobri i veseli. I oni vole mene. Tu ljubav prepoznajem u riječima koje često izgovaraju: hvala, molim, izvoli, oprosti.
U kući u kojoj živim one su svakodnevne prijateljice. Te su riječi kao mali mostovi; pomoću njih se Eva, Toni, Tena, Ena i Tin približavaju jedni drugima i ljudima koje susreću u školi, tramvaju, kazalištu, vlaku, trgovini.
Riječi kao što su hvala, molim, izvoli i oprosti pomažu Teni, Eni i Tinu da brže uče i da se predstave drugim ljudima. Jer, kao i vama djeco, njima su drugi ljudi također važni i potrebni. Živjeti zajedno jedno je od najvećih umijeća za koje znam. To se uči polako, strpljivo i bez družbe.
Učenje uvijek počinje u vlastitom domu uz mamu i tatu, brata, sestru, baku i djeda. U tu školu svi ste upisani, a posla je mnogo. Valja učiti dijeliti poslove, čokoladu, igračku, tugu, kupaonicu, radost. Valja naučiti priznati tuđe uspjehe i vlastite pogreške. U toj se školi uči i kako razumjeti druge ljude koji ne misle, ne rade i ne govore isto kao i vi.‘
I tako dalje. Za komparaciju stila evo djelića iz Ježeve kućice: ‘Diže se Ježić, oči mu sjaje, gostima čudnim odgovor daje: Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj.’
Ćopić vs. Kosor
Mogu li se Jadranka Kosor i Branko Ćopić kao pisci, konkretno kao pisci za djecu, uopće uspoređivati, ostavit ćemo stručnjacima. Također, ostavit ćemo za raspravu koje je djelo učenicima bilo draže i pristupačnije.
Jež je deložiran zato što se je na njegovu kućicu gledalo politički, a ne onako kako bi zapravo trebalo: da to nije ni srpska, ni hrvatska ni bosanska, već dječja književnost.
Lektira za prvašiće
Hrvatska ima mnogo odličnih pisaca za djecu i mnogo odlične dječje literature. U Nastavnom planu i programu predviđena su djela četrnaestero pisaca za prvašiće.
Tu su tako: Jacob i Wilhelm Grimm: Bajke (izbor); Zvonimir Balog: Male priče o velikim slovima; Grigor Vitez: A zašto ne bi; Ljudevit Bauer: Tri medvjeda i gitara; Sunčana Škrinjarić: Kako sanjaju stvari ili Plesna haljina žutog maslačka; Jens Sigsgaard: Pale sam na svijetu; Ewa Janikovszky: Baš se veselim ili Znaš li i ti ili Da sam odrastao ili Kako da odgovorim; Željka Horvat-Vukelja: Hrabrica ili Zdenko Slovojed ili Slikopriče ili Leteći glasovir ili Petra uči plivati; Sonja Zubović: Kako se gleda abeceda; Ivanka Borovac: Životinjska abeceda; Stanislav Femenić: Idi pa vidi; Svjetlan Junaković: Dome, slatki dome; Jean-Baptiste Baronian: Figaro, mačak koji je hrkao; Ana Đokić-Pongrašić: Nemaš pojma, Grizlijane.
Sve su to krasne slikovnice, knjige, priče, pjesme, no, bilo bi dobro kad bi djeca čitala i više, dodatnu literaturu. S navedenog popisa učenici moraju pročitati samo četiri djela koje odabere učiteljica.
Ukoliko učiteljica djeci preporuči Ježevu kućicu, u nekim školama može imati problema s ravnateljem ili kolegama koji drže da je čitanje Ćopića čista jugonostalgija. Jer ‘to je izbačeno iz programa prije 25 godina’!
Hrvatizacija
U liberalnijim školama, gdje nema pritiska, poneke učiteljice sa svojim učenicima obrađuju i izbačenu Ježevu kućicu kao izbornu literaturu. Kao sporno u obradi Ježeve kućice navodi se to što jezik na kojem je pisana nije standardni književni jezik i treba ga kroatizirati, odnosno hrvatizirati.
U pjesmici ima izraza kao što su: šta, trista, kaži – der, jagnje, kaljuga, banja, palata – i to je to! Više ima nestandardnog jezika i srbizama u svakodnevnom TV programu. Najspornije u cijeloj Ježevoj kućici je to što lija piše pismo ‘drugu Ježu’. Nema više drugova. Sad su svi gospoda.
Prema tome, Jež u hrvatizaciji postaje gospodin: ‘Adresa kratka, slova ko jaja: Za gospodina Ježa na kraju gaja‘. ‘Dakanje’, kojim se inače koriste i političari i novinari i spikeri i veliki broj javnih osoba, hrvatizirat ćemo.
Pa tako neće vuk, medvjed i divlja svinja govoriti ‘Hoću da vidim ježa budalu‘ već ćemo to na hrvatskom standardnom jeziku djeci čitati: ‘Hoću vidjeti ježa budalu.’ Kako god mi čitali Ježevu kućicu, domoljubna poruka se ne mijenja.
Krvoločna dječja književnost
Za razliku od krvoločne Grimmove Crvenkapice, u kojoj krv šprica na sve strane, vuk proždire bakicu i Crvenkapicu, lovac mu raspori trbuh i baci ga u bunar, zatim Pepeljuge, u kojoj njezine polusestre režu prste i pete kako bi ugurale nogu u staklenu cipelicu koju je ova izgubila kad je usprkos zabrani izašla na bal, Snjeguljice, prema kojoj se maćehe generaliziraju da su zle, Ivice i Marice, gdje je opet maćeha zla, a otac želi ubiti vlastitu djecu, Vuka i sedam kozlića, gdje su kozlići naivni i neposlušni, ili Tri prašćića, u kojima su dvojica odojaka lijenčine, Ježeva kućica je neosporno najbenignije djelo, lektira u kojoj nema nasilja, ali ima jasne poruke djeci kako valja voljeti svoj dom i domovinu ma kakva ona bila.
