Petaši imaju 22 sata redovne nastave tjedno, plus izborna nastava, plus sat razrednika. Ide li učenik na dva izborna predmeta (najčešće su to pod brojem jedan vjeronauk i pod brojem dva informatika), ukupno imaju tjedno 27 sati.
> Prvi dio: Čudnovate zgode i česte nezgode mračnog petog razreda
Za usporedbu, u četvrtom su razredu tjedno imali 21 sat ako su išli na izbornu nastavu iz jednog predmeta, a 23 ako su uzeli i drugi predmet izborne nastave. Dakle satnica se povećala za 4 sata, a sa sedam obveznih predmeta (18 sati) na deset obveznih predmeta (22 sata). Budući da većina učenika pohađa i izbornu nastavu iz vjeronauka dodajemo još dva sata.
U četvrtom razredu najviše se, kao izbor uz vjeronauk, nudi drugi strani jezik, a u petom razredu paleta izbornih predmeta se proširuje te učenici mogu birati između ostalog i informatiku.
Žele li nastaviti i s učenjem drugog stranog jezika, uz tri izborna predmeta naberu solidnih 29 sati nastave tjedno. U petodnevnom radnom tjednu to je gotovo svaki dan po 6 sati sjedenja u klupi za desetogodišnjaka ili jedanaestgodišnjaka. Saborski zastupnici bi teško izdržali takav tempo.
Tehnička kultura
Nekad su učenici imali po tri sata tehničke kulture tjedno, od čega su dva sata bila praktična nastava. Danas djeca imaju tehničkog jedan sat tjedno i izađu iz osnovne škole a da ne znaju držati čekić u ruci. Kad trebaju zabiti čavao, čekićem mašu kao da vade vruće njoke iz lonca.
Ali zato uče prometne znakove, uče teoriju tehničkog crtanja (a ne kao moja generacija koja je morala i pisati tehničkim pismom i precizno crtati, a u ono vrijeme je bio car onaj koji je imao tehničku olovku) i još puno druge teorije.
Nekad su škole imale zaposlena po dva učitelja tehničke kulture (tada tehničkog odgoja) koji su po školi šetali prašnjavi od pilovine i u kutama, a danas učitelji tehničke kulture mogu mirno šetati u odijelima ili svečanim haljinama jer predaju samo teoriju.
Spašava ih izborna nastava i slobodne aktivnosti gdje mogu zainteresiranu djecu naučiti kako zabiti čavao, kako rukovati pilom i ostale životno korisne vještine. Teoriju će klinci ionako nabubati za ispit i zaboraviti.
Snalaženje u rasporedu
Vjerovali ili ne, geografije i prirode djeca imaju sat i pol tjedno. To se rješava tako da jedan tjedan imaju tri sata prirode i jedan sat geografije, a idući tjedan tri sata geografije i jedan sat prirode. Pa nek’ se snalaze u rasporedu.
Satnica likovne, glazbene i tehničke kulture je jedan sat tjedno. Budući da je skoro nemoguće nešto kvalitetno napraviti za jedan sat likovne kulture, često satničari slože jedan tjedan dva sata likovne kulture pa sljedeći tjedan dva sata tehničke kulture kako bi se nešto stiglo odraditi kako valja.
To da je jedan sat likovne kulture tjedno u osnovnoj školi kudikamo premalo, već smo apsolvirali u jednoj od kolumni.
Jedan divan predmet
Povijest je jedan divan i zanimljiv predmet. Ali! U svega dva sata povijesti tjedno natrpana je hrpetina gradiva pisana djeci nerazumljivim rječnikom, krcata pojmovima i riječima koje je teško i izgovoriti, a kamoli zapamtiti. Zašto učenici ne bi učili povijest kroz priče koje bi im te sadržaje približile?
Petaši tako iz povijesti uče svašta, mlađe i starije kameno doba, metalno i željezno doba (sve to utrpano u 18 stranica udžbenika). Uče o civilizacijama prvih pisama: Sumer, Akad, Egipat, Babilonija, Asirija, Feničani, Židovi, Perzija, Indija, Kina (to u 34 stranice).
Lekcija o Indiji i Kini nalazi se na 3 stranice u udžbeniku, a za naučiti su predviđeni pojmovi: dolina rijeke Ind (nema veze što petaš nemaju blagog pojma gdje je rijeka Ind jer do tog gradiva iz geografije još dugo neće doći), Arijci, Vede, brahmanizam, radža, kaste, budizam, sanskrt, rijeke Hoangho i Yangtze (i to se traži na karti bez da se ima pojma gdje, kako i zašto tražiti), Konfucije, jin i jang, terakota.
Nepristupačni pojmovi
Desetgodišnjacima je ‘vrlo pristupačno’ objašnjeno što su Vede: ‘Indijski vjerski tekstovi Vede napisani su na sanskrtu. Te najstarije staroindijske svete knjige sadržavaju razne tekstove – filozofske dijaloge, mitove, poeziju, molitve i himne.’
Sve riječi i pojmovi bliski klincima. Najbliži im je pojam ‘filozofski dijalog’. Jer znaju i što je filozofija i što je dijalog, a sanskrtom razgovaraju pod velikim odmorima. U toj lekciji klinci trebaju zapamtiti i gradove Mohenjo Daro i Harappa. I pokazati ih na zemljovidu.
Dječica također moraju odgovoriti i na pitanje: Što misliš, kako je Kineski zid utjecao na komunikaciju (u četvrtom razredu svladali su riječ ‘sporazumijevanje’, ali riječ ‘komunikacija’ se nije rabila – op. a.) Kineza s narodima s njegove druge strane?
Ukoliko prežive civilizacije prvih pisama, petaši se sukobljavaju sa Starom Grčkom na 42 stranice udžbenika. I tu sve vrvi nepoznatim riječima, zbunjujućim pojmovima i velikim količinama podataka koje bi te male glavice morale usvojiti.
Na kraju, gradivo petog razreda zaključuje Stari Rim na 66 stranica.
Što misle autori udžbenika?
Svaku lekciju prate i zadatci u radnoj bilježnici, a koji se često ne podudaraju s tekstom u udžbeniku pa se zna dogoditi pitanje na koje se mora iskopavati odgovor po enciklopedijama ili Googlu.
Pitanje glasi: Zašto se autori udžbenika (i gradiva) iz povijesti nisu malo više informirali o rječniku i predznanju petašića, tih još malih klinaca koji dolaze u više razrede i susreću se s novim nastavnim predmetima?
Povijest je predivna, zanimljiva i uzbudljiva, ali način na koji se desetgodišnjaci susreću s poviješću je takav da ju samo rijetki mogu zavoljeti i doživjeti. Tu ključnu ulogu ima učitelj o kojem ovisi hoće li imati sluha i prilagoditi sebe i tumačenje gradiva tim malcima ili će se postaviti kao da ima studente pred sobom.
Zaista je peti razred ‘strašan’
O petom bi se razredu mogli još romani napisati. Neki su odrasli stajališta da djecu treba opteretiti, drugi da ih treba rasteretiti.
Međutim, djeca se neće osjećati opterećeno ukoliko će zavoljeti ono što rade i ukoliko će učiti s veseljem i iz znatiželje, s jasno određenim ciljem. A baš ta motivacija je ključna uloga odraslih.
