Bio je četrnaesti prosinca, iliti decembra, kada je mali Mahir odlučio skočiti s osmoga kata, iliti sprata, zgrade u kojoj je – još tek trenutak, dva – živio.
Zimsko je vrijeme i nad Sarajevom se, iako se tek približava 16 sati, već spušta sumrak, dok 14-godišnji Mahir, sam u stanu na tome osmome spratu zgrade u naselju Dobrinja – ali i sam u cijelome svemiru – najprije uzima šibice i pali svoje školske knjige i onda, dok ih gleda kako gore, otvara prozor, penje se na njega i – skače.
U 16 sati i 10 minuta, izvijestili su mediji iste te večeri, MUP Kantona Sarajevo dobiva dojavu da je u zgradi u Ulici Branislava Nušića, na broju 86, na osmome spratu, izbio požar te da je potom maloljetnik skočio iz stana. Na mjesto događaja izašla je hitna pomoć te vatrogasna ekipa. Potrebe za gašenjem požara nije bilo, jer se vatra sama ugasila, a liječnik je samo mogao konstatirati smrt dječaka, stajalo je u prvim vijestima.
Tajne izronile na dan dženaze
Što se točno zbivalo u glavi, srcu i duši 14-godišnjeg Mahira u njegovim posljednjim trenucima, teško možemo znati, pa i zamisliti. No odgovor na vrištuće pitanje ‘zašto’ – koje su si, nedvojbeno je, u užasu i očaju koji su ih preplavili postavili njegovi roditelji nakon što im je dojavljeno o velikoj tragediji – čini se kako su pokušale izgovoriti one školske knjige koje je Mahir zapalio prije nego što je otvorio prozor.
Jer već na dan njegovoga pogreba, iliti dženaze, na vidjelo su počele izlaziti tajne koje su uzburkale cjelokupnu bosanskohercegovačku javnost, i to ponajprije zahvaljujući jednom hrabrom Mahirovom školskom drugu te, još više, njegovim roditeljima, majci i poočimu kojeg je, kažu, nazivao ocem. Njih dvoje je, zaprepašćeno onime što im se počelo otvarati pred očima, odlučilo da priča o Mahiru ne smije završiti ni njegovim skokom s osmoga sprata ni njihovom razarajućom boli koja im je preostala.
Mahira ne bi zaštitio ni ‘Mahirov zakon’
Iako konačnu riječ u ovoj priči tek trebaju dati tamošnja pravosudna tijela, previše je indicija i svjedoka koji pričaju da je Mahir, 14-godišnjak nježnoga lica i lijepih očiju blagoga pogleda, tijekom svoga školovanja bio izvrgnut redovitom, više nego patološkom, vršnjačkom nasilju.
Sve ono što mu se događalo otvorilo je nakon njegove smrti cijeli niz pitanja, a odgovori koji se nude kreću se prema promjeni zakonske regulative u Kantonu Sarajevo, kao i donošenju ‘Mahirovog zakona’. Da se to isto ne dogodi nekome drugome, kažu roditelji.
Nažalost, zakoni mogu sankcionirati nasilnike, ali neće spriječiti ponavljanje sličnih tragedija. Razlog je jednostavan. Primjena i najboljeg mogućeg zamislivog zakona ima jedan preduvjet: da kazneno djelo bude uočeno i prijavljeno. A vršnjačko nasilje je teško uočiti zatvaranjem očiju i prijaviti okretanjem glave. Istovremeno, žrtva, ona je izgubljena u svojoj čahuri od stida.
Upravo to se dogodilo Mahiru. Čak i da toga decembarskog poslijepodneva Mahir nije otvorio prozor, ono čemu je bio izvrgnut ostavilo bi na njega trajne posljedice. Jer oblik zlostavljanja o kojem je ovdje bilo riječi dječju osobnost uništava – nepovratno. Takav je stav u ovome slučaju iznijela struka.
Što su to ‘dječja posla’?
Sasvim je to suprotno od prečestog banaliziranja i bagateliziranja vršnjačkog nasilja kojima su mnogi među onima koji očima prelaze preko ovih redaka svjedočili u vlastitim životima; izravno ili neizravno, kao žrtva, nasilnik, promatrač, kao ‘usputni’ prolaznik…
U ‘pedagoškom’ rječniku takav se bagatelizirajući pristup vršnjačkom nasilju može iščitati iz korištenja fraze ‘dječja posla’. Ili iz načina umirivanja uznemirenih roditelja time da je dijete sve to zadirkivanje shvatilo ‘previše ozbiljno’.
No jesu li u pitanju bila ‘dječja posla’ i je li Mahir ‘previše ozbiljno’ shvatio ‘zadirkivanje’ vršnjaka kada su mu govorili da mu je poočim ‘lažov’, majka ‘kurva’, a on sam ‘dubson’, ‘dubi’, ‘peder’ i ‘peško’?
Jesu li u pitanju bila ‘dječja posla’ i je li Mahir ‘previše ozbiljno’ shvatio ‘zadirkivanje’ vršnjaka kada su ga vezali za radijator, tukli ga i pri tome ga tjerali da govori: ‘Ja sam gej, ja sam gej’?
Naposljetku, jesu li u pitanju bila ‘dječja posla’ i je li Mahir ‘previše ozbiljno’ shvatio ‘zadirkivanje’ vršnjaka kada su ga u školskom WC-u silovali oklagijom?
Svaki peti doživio fizičko nasilje
Mnogi naši pedagoški djelatnici, oni kojima još uvijek nije sasvim svejedno, negoduju zbog toga što ne postoje adekvatne mjere kojima bi se školskog nasilnika trenutno udaljilo od svoje žrtve. I nakon najgore situacije koja se može dogoditi između dvaju vršnjaka, čak i uz uvjet da nitko od nadležnih ne odabere zatvaranje očiju i okretanje glave, već sutradan nasilnik i žrtva naći će se ponovno u istoj školi, možda i u istome razredu.
A da zaista nije riječ o bagatelnom problemu i da je vršnjačko nasilje danas zapravo standard, a nenasilje izuzetak, pokazuje primjerice tek jedno od istraživanja na tu temu, provedeno lani.
Čak 83 posto ispitanih doživjelo je neki oblik vršnjačkog maltretiranja.
Gotovo svi među njima doživjeli su verbalno nasilje. Zadirkivanje, štogod to značilo, trpjelo je njih 81 posto, a nazivanje pogrdnim imenima i ogovaranje 61 posto.
Onih koje su vršnjaci ignorirali u istraživanju je bilo 40 posto.
I, šećer na kraju, 22 posto njih bilo je izloženo fizičkom zlostavljanju. Svaki peti učenik ili učenica!
Sve to događalo se za vrijeme odmora između dva školska sata. ‘Dječja posla’ u ustanovama na čijem pročelju piše ‘Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje’.
Neki naš ‘Mahirov zakon’
Nije ovdje, budimo oko toga načistu, riječ o slučajevima kada se dva pubertetska mladunca uhvate u klinč pa odmjeravaju snagu. Ovdje je riječ o slučajevima kada jači zlostavljaju slabije. Zašto? Istraživanje je potražilo odgovor i na to pitanje: radi osjećaja moći, radi privlačenja pažnje, radi popularnosti. Više zlostavljanja, veća popularnost!
Uz takve poražavajuće brojke, budimo za kraj očajnički cinični, gotovo možemo biti sretni što nam djeca svakodnevno ne skaču s osmoga kata.
No budimo istovremeno i ‘bezbrižni’, jer s obzirom da živimo u kulturi sve izraženijeg nasilja, pitanje je vremena kada će i na ovim prostorima, zapadno od Kantona Sarajevo, na red doći neki naš ‘Mahirov zakon’.
Goran Štimec – Dežurni namćor – 7.1.2016.
