Zamislite da dođete bolesni liječniku pa mu lijepo opišete dijagnozu koju ste sami sebi napravili, uz pomoć Googla, naravno, objasnite mu kako ste se liječili, opet uz konzultacije Googla, ali eto, nije vam baš nešto uspjelo pa vam je sve lošije i lošije pa nek’ liječnik propiše neke tablete za tu vašu bolest. I onda vas liječnik pregleda i ustanovi da uopće nemate tu izguglanu bolest već neku sasvim drugu i da ste si samo pogoršali stanje. Liječnik je liječnik zato što je studirao minimum 6 godina. I zato mu se ne miješa u posao.
Ili, druga situacija. Nešto vam lupa u autu i vi se idete igrati mehaničara, dignete haubu i čeprkate gdje ne treba. Naravno sredite auto tako da sliči Kremenkovom i kad ga došlepate mehaničaru ovaj si počupa pola kose zbog štete koju ste u stilu A je to sami sebi napravili. I mehaničar je mehaničar zato što se za to školovao. I zato što zna što radi i kako radi i zašto baš tako radi. I zato mu se ne miješa u posao.
Nismo svi liječnici, nismo svi mehaničari, ali smo zato svi učitelji.
Pisanje
Mnogo se roditelja jednostavno obožava petljati u posao učitelja. Uče djecu pisati prije nego krenu u školu. Nema veze što ih ne nauče pravilno držati olovku, face su ako im klinac piše. To što ih se u školi uči pisati drugačijim potezima, pravilnim redoslijedom oblikovanja slova i novi slovopis, to nikog nije briga. Učiteljice, u pravilu, moraju ispravljati pisanje slova I, M, N, A, T…
Zapravo, sva slova koja imaju ravnu crtu klinci pišu, po roditeljskim Google uputama, odozdo prema gore, a olovku drže ko da je kramp. Slovo ‘O’ redovno se započinje odozdo pa u smjeru kazaljke na satu – dakle opet pogrešno. I onda se učitelj zapita zašto je prosjedio sate i sate na stručnim usavršavanjima kad roditelji znaju sve i naprave štetu prije nego malac uopće dođe u ruke učiteljice.
Rezervni listići
Puno roditelja kupuje rezervne listiće i nastavne materijale kako bi se kod kuće igrali učitelja. Ruju po učiteljskim grupama i stranicama i skidaju listiće tamo objavljene. OK, lijepo je da se vodi briga o djetetovom napretku u školi, ali ohladite malo ljudi!
Ako učiteljica zada više zadaće odmah se nađu oni koji skaču na zadnje noge i tužakaju stručnim službama i ravnateljima ili tračaju međusobno vješticu koja maltretira djecu s hrpom zadaće. Zašto? Zato što onda roditelji ne stignu s klincem rješavati te dodatne zadatke koje su nabavili. Tko je tu lud?
Recimo, ima se matematika u petak pa do utorka ne. Onda klinci dobe četiri stranice zadataka – za svaki dan do utorka po jednu, kako bi vježbali. Jedna stranica dnevno je neka normalna količina, dovoljna da se roditelji ne moraju igrati učitelja i sami smišljati zadatke. Ali! To se krene rješavati u jednom danu i psuje se učiteljicu koja daje ‘nenormalno puno zadaće’. Onda se nazove pedagoga škole pa pedagog škole pozove na red tu divlju učiteljicu.
Ima i učitelja koji svojim učenicima zadaju toliko malo zadaće da to djeca odrade pod velikim odmorom. Onda nadobudni roditelji sami kod kuće smišljaju zadaće i pričaju kako učiteljica ne radi, kako je lijena i slično.
Tko bi svima ugodio? Daš zadaću – ne daš zadaću, ne valjaš svakako.
Učenje unaprijed
U nastavi postoje određeni postupci i metode, redoslijed učenja nekog gradiva s razlogom. Bitnim razlogom. I nije uvijek sve učenicima odmah jasno i, da, često im je vrlo teško. Dok ne usvoje i shvate.
Međutim, nestrpljivi roditelji žele da dijete odmah i sada sve zna pa se krenu ko margarin u sve miješati. Preskoče par mjeseci gradiva koje bi dijete u školi svladavalo i ‘stručno metodički’ nauče dijete potpuno pogrešnom postupku.
I onda dijete dobije slabu ocjenu iz ispita znanja zato što nije poštivao postupak. I onda dođe bijesan roditelj u školu vrištati na učiteljicu jer ‘dijete doma sve zna’. Začarani krug. To miješanje u učiteljske metode i postupak sliči na samoliječenje samodijagnosticirane bolesti ili nalijevanje ulja u spremnik za antifriz.
Normalni roditelji i oni drugi
Učitelji na roditeljskim sastancima drže predavanja roditeljima kako pomoći djetetu u učenju, no ponekad bez učinka, jer, zna se, misli svatko da je učitelj bit’ lako. Zaista su rijetki roditelji koji jasno i glasno zamole učitelja da im pokaže i objasni način na koji bi mogli raditi s djetetom. Koji ne uzimaju stvar u svoje ruke i brljave po metodici. Koji ne inzistiraju da im klinac mora imati sve pet.
– Ja kod svojeg sina ne priznajem ocjenu manju od 5.
– Gospođo, a jeste li Vi imali sve 5 u osnovnoj školi?
– Hahaha, ne, ja sam Vam, znate, prolazila s 3.
Post festum referentno na Djeda onog-kako-se-već-zove
Bilo je polemike nakon teksta o Božiću oko toga jel’ Djed Mraz ili Djed Božićnjak imaginarni bradonja koji nosi djeci darove. Pa je tako, između ostalog, pala i sljedeća mudrost u jednom komentaru: ‘Djed Božićnjak je Djed Mraz, jer ne može netko tko je mali biti djed, Božić je umanjenica od Bog, zato je bolje reći Djed Mraz.’
Sva se objašnjenja mogu naći na tom famoznom Googlu koji zna sve, dovoljno se samo malčice informirati, ali ipak evo par riječi o tim imaginarcima. Dakle, Djed Mraz je lik iz ruske bajke koji na Silvestrovo djeci dijeli darove. Djed Božićnjak (eng. Santa Claus, Father Christmas) je zapadnjačka varijanta Djeda Mraza, ali taj nosi darove djeci na Božić.
U vrijeme komunizma nije bilo dobrodošlo išta što je imalo predznak kapitalističkog zapada pa je za darivanje djece preuzet istočnjački Djed Mraz. Savršeno je zapravo nevažno tko od tih imaginaraca donosi darove, svi znamo da ih kupuju roditelji i obitelj, važan je samo osmijeh djeteta i sreća zbog dara. A cjepidlačenje oko toga jel’ šija ili vrat ostavimo i dalje besposlenima.
