Već u prvom razredu osnovne škole učimo dječicu o pravilnoj prehrani. Pričamo im o dnevnoj potrebnoj količini obroka, o piramidi prehrane, o tome kako su slatkiši štetni i kako treba jesti puno voća i povrća i svašta pametno još. I ponavljamo jedno te isto iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu.
Globalna opstrukcija
Dakle. Opstrukcija učiteljskog propovijedanja i zagovaranja zdrave hrane događa se, u velikom broju slučajeva, već na velikom odmoru, u školskoj blagovaonici. Napomena: U školama jelovnike za učenike sastavljaju različiti zaposlenici – negdje to rade kuhari, negdje prijedlog jelovnika daje Vijeće roditelja, negdje jelovnik sastavlja ravnatelj…
Ovisi od škole do škole. Ne opstruiraju u svim školama zagovaranje zdrave prehrane. I cijene školske kuhinje su različite od škole do škole, kao i jelovnici. Prema tome, ova analiza je uopćena i uprosječena. Svaka sličnost sa stvarnim školama je zaista, ovaj put, slučajna.
Veliki odmor
Vratimo se na veliki odmor. Nakon što klinci operu ruke (što nismo znali da trebaju raditi sve dok nije donesen kurikulum Zdravstvenog odgoja), zalete se u školsku kuhinju gladni kao jato vrabaca. Sat prije velikog odmora odradili su temu o zdravoj prehrani, zaključili da nije zdravo jesti masno i slatko, da slatki sokići kvare zube i da se hrenovke i pašteta u većini slučajeva rade od otpadaka hrane s puno štetnih začina (mala digresija – legenda o tome kako je nastala pašteta: U jednoj mesnici, nakon radnog vremena, čistač je pometao ostatke od klanja i rezanja. Gledajući u hrpu raznog otpada od životinja, pomislio je: ‘Pa šteta da se baci’, uzeo, samljeo i izumio danas omiljeni namaz.)
U kuhinji ih za užinu čeka jedan dan masna krafna s čokoladom ili marmeladom, drugi dan hrenovka i kečap s integralnim kruhom (‘ajde, bar nešto s predznakom ‘zdravo’), treći dan pašteta namazana na kukuruzni kruh (opet kruh drži vodu ‘zdrave prehrane’), četvrti dan pizza, a nađe se tu i pureća šunka (rezana tako tanko da se Amerika kroz nju vidi), čajna salama, burek, jogurt, Nutella ili neki daljnji rođak iste… Naravno da klinci to jedu i vole! U trenu zaborave svih 45 minuta sviranja o zdravoj prehrani.
Pokuša li im se uvaliti nešto iz repertoara o zdravoj prehrani – integralno pecivo, nešto mliječno, nedajbože žganci (pura) s mlijekom – pogledat će, okrenut se na peti ko na modnoj pisti, prijezirno frknuti nosom i otići gunđajući kako ‘nema ništa za jesti’. Voće im u većini škola stalno stoji na raspolaganju, ali zaista su rijetki oni učenici koji će uzeti jabuku, krušku, bananu ili mandarinu.
Dobro, prvašićima još i opraštamo izbjegavanje jabuka jer im se klimaju zubi ili imaju bezube kratere u ustima pa nemaju čime gristi tvrde jabuke. Bilo je situacija kad su kuharice stavile oprane listove salate da si djeca koja to žele stave u sendvič. Na 400 učenika bila im je dovoljna mini glavica sa 20 listova i još su bacile višak. Ni kiseli krastavci ne prolaze bolje.
Njegovo Veličanstvo Sendvič
Još se nije rodio taj koji bi svima ugodio. Kuharice bi vjerojatno doživjele srčani udar kad ne bi našle hrpu bačene hrane poslije velikog odmora. No, pogledamo li što nose za užinu oni klinci koji se ne hrane u školskoj kuhinji, ne možemo se oteti dojmu da bi trebalo roditeljima, a ne djeci držati predavanja o zdravoj prehrani. Jer, roditelji im spremaju užinu za školu.
Prevladavaju sendviči. S majonezom. Sa slamama svih vrsta, veličina, mirisa i oblika. Rijetko se može ugledati koji listić sira u sendvičima. List salate još rjeđe. Ali zato su, uz sendviče, česti keksi, slatkiši, kroasani, slatki sokovi, čokoladice razne. Kruh, luk i čvarke (ili špek) još nije nitko donio. A u cijeloj paleti toga što im roditelji daju za užinu, čvarci i špek su još najzdraviji.
Vegetarijanci
Ako su roditelji vegetarijanci – i djeca moraju biti vegetarijanci. Makar im parizer mirisao kao najskuplji parfem, njima je mozak toliko programiran da ga neće uzeti ni po cijenu skapavanja od gladi. Postoje i djeca koja po prirodi ne vole išta mesnato ili im smeta taj miris salama i pašteta. Oni pod odmorima glođu goli kruh (klinci to zovu “čisti” kruh, kao da je onaj drugi zagađen) ili pecivo i zalijevaju ga hladnim čajem ili sokom. Ili jednostavno žive od zraka.
Rođendani
Dobro je ako je samo jedan rođendan, maksimalno dva u mjesec dana u razredu. Zašto? Zato što se tada klinci toliko napune šećerom da prvo postanu hiperaktivni, a zatim ne idu obaviti veliku nuždu barem pet dana. Začepe se ogromnim količinama čokolade, bombona, lizalica i grickalica. Napune se do vrha raznim mjehuričastim pićima. Do kraja nastave podriguju i svako malo jure na WC.
Kad se uđe u razred nakon ‘proslave rođendana’ i čašćenja, od mirisa čipsa, smokija, kojekakvih sličnih prerađevina s okusom sira, pizze, pršuta, teletine ili bakalara lako se padne u nesvijest. Učionica se ne uspije provjetriti sljedećih deset dana ni uz tutta forza otvorene prozore. Prije dobiješ upalu pluća nego izbaciš smrad grickalica iz učionice.
Pokret otpora
Ukoliko ima više razrednih rođendana zbijenih u nekoliko dana, spretniji učitelji, kako bi izbjegli trovanje slatkišima i grickalicama, organiziraju slavljenike, oni zajedno skupe novac, zajedno kupe sokove i lijepo ko ljudi naruče dostavu jumbo pizza u školu. Nisu ni pizze baš po ‘zdrava hrana’ protokolu, ali ipak su za stepenicu više od bombona, keksi, čokolada i čipsa.
Kao i mnogo toga što učimo djecu u školi, tako i pravila o zdravoj prehrani ostaju mrtvo slovo na papiru. Potrebno je krenuti s navikama zdrave prehrane kod kuće, a zatim bi se lakše isto primijenilo i drugdje. Ali, kako roditelji mogu odoljeti cviljenju, moljakanju i suzama pri vapaju: KUPI MI POMFRIIIIIIIII?