Top-liste su objavljene. Zavod za zapošljavanje rekao je svoje, Google svoje. Sada znamo da u Varaždinskoj županiji poslodavci najviše traže šivačice i šivače i isto tako znamo da su hrvatski korisnici interneta u popularnu tražilicu tijekom godine koja je na izmaku najčešće upisivali ime i prezime Tine Katanić. Dva odvojena svijeta, čini se na prvi pogled, koji nemaju ništa zajedničko jedan s drugim, no, ipak, ima nešto što ih povezuje.
Ne bojte se, ovo nije priča o tome kako živimo u društvu izvrnutih vrijednosti, gdje se mukotrpan i pošten rad ne cijeni, dok razne osobe navodno sumnjiva morala postaju medijske zvijezde.
Očekivali ste, priznajte, tako vam vašeg vlastitog amaterskog video uratka, otprilike ovako nešto: umjesto da Tina Katanić kada dođe kući (s posla?) u Google upisuje pojam ‘šivačica’ pa, nakon što joj popularna tražilica izbaci rezultate, mahnito počne skakutati (s poveznice na poveznicu) i halapljivo gutati (sve što se o toj temi može pronaći u bespućima međumrežja) – kako to bi to bilo ispravno u ispravnoj zemlji s ispravnim sustavom vrijednosti – kod nas u Hrvatskoj je obratno, zlo i naopako; šivačice i šivači po dolasku s posla, iznureni od jedva prebačene norme, guglaju ‘Tina Katanić’, iako nemaju pojma o kome je uopće riječ, ali navodno je, priča se tako, zanimljivo.
Priča o pomaknutim vrijednostima
A-a. Ne bu išlo. Ovo nije priča o izvrnutim vrijednostima, nego o pomaknutim vrijednostima.
O pomaknutim vrijednostima upravo iz toga razloga što su Tinu Katanić na prvo mjesto liste pojmova koji su tijekom godine na izmaku najčešće pretraživani na popularnoj internetskoj tražilici lansirali upravo ‘šivačice i šivači’, ‘radnice i radnici na proizvodnoj liniji’, ‘konobarice i konobari’, ‘prodavačice i prodavači’ i svi oni ostali ‘obični mali ljudi’, koji čine najveći postotak stanovništva Hrvatske i korisnika interneta.
Gledalo je i staro i mlado…
Nisu, sasvim je očigledno, Tinu Katanić guglali samo pripadnici hrvatskoga glamura, jet-seta i estrade u najširem smislu riječi, onaj ‘dekadentni’ dio društva koji nam je istovremeno toliko odbojan, tako barem kažemo, i toliko intrigantan i privlačan, tako barem pokazujemo onime čemu posvećujemo pažnju.
Gledalo je tako Tinu Katanić i mlado i staro, i bogato i siromašno, i lijepo i ružno, i visokoobrazovano i neuko, i dobro i pokvareno… I istovremeno nebrojenim komentarima vrijeđalo i omalovažavalo. Prisjetimo se nakratko kako je to izgledalo pa izvucimo neke zaključke.
Pošten i nepošten posao
Naime, ako stavimo na stranu licemjerno moraliziranje o samom sadržaju onoga što je zaintrigiralo pažnju javnosti u tome slučaju, ostaje nam drugi dio priče. A on govori o tome kako se u našem društvu vrlo često smatra da postoji nešto što se naziva ‘poštenim poslom’, kao i oni poslovi koji nisu takvi. A ono što ćemo staviti u koju od tih kategorija nerijetko nema uporište u dobronamjernom razmišljanju.
To može biti zanimanje televizijske voditeljice ili možda tek hostese, kao i neka druga zanimanja koja su se imputirala spomenutoj voditeljici u vrijeme kada je obarala rekorde na Googleu. Ali to može biti i cijeli niz drugih zanimanja.
Nije zgoreg prisjetiti se kako se nekad, a ostaci takve percepcije prisutni su i dan danas, gledalo primjerice na pojedine djelatnike u kulturi; glumce, glazbenike, slikare, … ‘Sve je to lijepo, ali nađi si ti pošten posao’. Tako se znalo spočitavati stvarateljima iz navedenih područja, jer ‘kako bi se, za boga miloga, moglo živjeti od pjesme i plesa?’. Kultura ionako ništa realno ne stvara, već samo troši tuđi novac, prevladavalo je uvjerenje, a istovremeno se u pripadnike toga miljea, što se danas čini prilično naivnim, nerijetko znalo upirati prstom zbog nemorala.
Mirovinsko, zdravstveno i redovna plaća
A koji su to bili ‘pošteni poslovi’? To su ponajprije bili oni koji osiguravaju ‘mirovinsko, zdravstveno i redovnu plaću’.
Nadalje, uživao li je netko u svome poslu, to je već bio znak da je riječ o aktivnosti koja bi trebala biti hobi, a ne zanimanje kojim služi za život.
Osim toga, na nasljeđu potreba industrijske revolucije nastale su vrijednosti koje su posebno ‘poštenim poslovima’ smatrale one koji uključuju neka ‘konkretna’ znanja, poput matematike i fizike ili njihovih primjena u primjerice inženjerstvu, dok se sve vezano uz kreativno izražavanje smatralo ‘mlaćenjem prazne slame’. Pa čak i same društveno-humanističke znanosti, kao nedovoljno egzaktne, smatrane su drugorazrednima.
Takvih je primjera bilo nebrojeno. I mnogo se toga, srećom, promijenilo tijekom vremena. Danas, početkom 21. stoljeća, kada su kreativnost i zabava sustigli konvencionalnu industriju po profitu koji mogu ostvariti, više nego ikad blizu smo svijesti o tome da su sva područja ljudskog djelovanja – uz uvjet da ne ugrožavaju tuđa, kroz povijest stečena, prava i slobode – jednako vrijedna. Jer nam sva trebaju.
I sada, u doba (još jedne) opće emancipacije, dolazimo u situaciju da revidiramo stav i prema svim ostalim zanimanjima i poslovima koji su dosad bili ili marginalizirani ili obezvrijeđivani ili ih se osuđivalo.
Kako biramo partnera?
Oni preostali aspekti tih pomaknutih vrijednosti mogu se iščitati ne samo iz odnosa prema pojedinim zanimanjima, već također i prema – poveznica će vam se možda činiti čudnom, no svjetonazorski obrazac je sličan – vrednovanju kriterija kojima se rukovodimo u izboru svojih intimnih partnera. Neki od omiljenih objekata za opće vrijeđanje tako su famozne sponzoruše.
Sponzoruše su, naime, u našem društvu na lošem glasu zbog toga što biraju partnere prema njihovom materijalnom statusu. Nije li to pomalo čudno rezoniranje?
Naime, jesmo li svi mi ostali, mi ‘ispravni’, birali partnere koji su siromašni, ružni, glupi i zli?
Fuj bogatstvo…
Koji se onda odgovor krije iza pitanja zašto je nemoralno (ili barem manje vrijedno i manje ispravno) biti privučen nečijim bogatstvom, a ispravno je biti privučen nečijom ljepotom, inteligencijom, pa čak i, ako hoćete, dobrotom.
Jer i dobrota, i inteligencija, i ljepota, i bogatstvo, sve su to naše odlike koje stavljamo na ‘tržište’ pri odabiru partnera (jednokratnog, trajnijeg ili stalnog). To su naša svojstva, naši ‘resursi’ kojima raspolažemo. Zašto nam je jedno vrednije od drugoga, pitanje je naših osobnih afiniteta, o čijim razlozima postojanja i ne znamo puno, odnosno nije nužno potrebno osvijestiti ih. A osobni afiniteti nikako ne mogu biti opća mjera.
Siromašni, ružni, glupi i zli
Za diskvalificirati iz toga skupa jedno od tih svojstava, to famozno bogatstvo ili materijalno blagostanje, ne postoji racionalno obrazloženje. Ako je naša partnerica uz nas jer smo bogati, ali ružni, to nije ništa suštinski drugačije od toga ako je uz nas ako smo lijepi, ali glupi, ili, što zvuči nekako ‘najuzvišenije’, dobri, ali siromašni.
Cijelo to promišljanje stane, naposljetku, u jednu jedinu rečenicu, u parafrazu jedne klasične alanfordovske mudrosti nenadmašnog Maxa Bunkera izrečenu putem lika vječitog namćora Boba Rocka: ‘Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, ljepotan, genijalac i dobrica, nego sedam dana u bijedi, ružnoći, gluposti i zloći’.
Stoga, ako želite provjeriti je li vam partnerica ‘sponzoruša’ bilo koje vrste (nazovimo ih materijalnim, estetskim, intelektualnim i duševnim ‘sponzorušama’), pravite se da ste siromašni, ružni, glupi i zli. Ako i tada ostane uz vas, to znači da ste pronašli ‘pravu ljubav’.
Je li zaista tako?
Goran Štimec – Dežurni namćor – 17.12.2015.
