Ako prolazite varaždinskom županijom i posjetite neku crkvu ili naletite na neki kip, vrlo je vjerojatno da se radi o umjetničkom djelu na kojem je radio Josip Grgevčić. Nalazite li se u Varaždinu, šanse za to dodatno rastu. Upravo je zbog te aktivnosti on ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo, koje mu je dodijelio Grad Varaždin.
Osim što radi kao umjetnik i restaurator, značajna je i njegova pedagoška djelatnost te rad na sveučilištu, gdje je radio 42 godine.
– Izlagao sam u Hrvatskoj i u inozemstvu, prva samostalna izložba bila mi je davne 1967. godine, dok je zadnja bila 2015. No nikada nisam glorificirao svoje uspjehe, meni je to išlo spontano, volio sam raditi i u radu sam nalazio zadovoljstvo – skromno je započeo Josip Grgevčić.
Veći dio života proživio je u Varaždinu, a rođen je u Jelsi na Hvaru. No 47 godina života u Varaždinu učinilo je svoje.
– Varaždin je zasigurno moj drugi dom. Došao sam ovdje kao mladi vojnik, zaljubio se i ostao – dodao je uz smiješak.
Geografska pozicija Varaždin bila je dodatna pogodnost.
– Svidjelo mi se što sam u Varaždinu bilo blizu svih meni bitnih centara. Također, mirno je, imate sve vrste dućana i sve vrste zabave koja vam je potrebna, baš sve što grad treba imati, a sve to na minijaturnom prostoru – obajsnio je zašto mu Varaždin toliko leži.
Kada bi sad pred njim bio izbor, ne bi odabrao ni Zagreb, ni München, nego baš naš mali grad baroka. No stvari su mogle biti drugačije da nije bilo jednog posebnog sastojka.
– Da nije bilo ljubavi sigurno ne bih ostao u Varaždinu. Osim ljubavi, za Varaždin me vezala samo vojska, a to čovjeka baš i ne privlači. No, mišljenja sam, da nisam ostao u Varaždinu, da sam potražio neku drugu sredinu, ne bih uspio u svojem radu u mjeri u kojoj sam uspio ovdje – istaknuo je.
Posebno se ponosi svojim restauratorskim radom koji obavlja već dugi niz godina, otkad se doselio u Varaždin.
– Mogu slobodno reći da sam restaurirao sve kipove u Varaždinskoj županiji, nema kipa iz 17., 18. ili 19. stoljeća da ga ja nisam restaurirao. Također, restaurirao sam i sve crkve, izuzev kapucinske – kazao je Grgevčić i istaknuo kako je već zaboravio mnoge kipove koje je restaurirao, i to zbog njihova pozamašna broja.
Među obavljenim restauracijama nalazi se Isus u Optujskoj ulici, Madona u Gundulićevoj, kipovi na uršulinskoj crkvi, štokature u Zakmardy palači…
Rad na crkvama posebno mu je drag jer je bio ‘volonterski’.
– U vrijeme Jugoslavije Crkva nije bila baš u najboljoj situaciji pa nikad nisam uzimao novac od nje – prisjeća se.
Ipak, kako vrijeme prolazi zamjećuje kako zub vremena načinje kipove koje je restaurirao.
– Žao mi je kad vidim da neki kipovi koje sam ja obnovio opet počinju propadati i da opet trebaju obnovu. Vi vani imate poduzeća koja rade na restauraciji non-stop, no mi smo još daleko od nečeg takvog – zaključio je Grgevčić priču o restauriranju i dodao kako bi mu ipak bilo drago da dobije nagradu samo za restauratorski rad.
Što se umjetničkog rada tiče, oduvijek dominiraju tri elementa.
– Na mene kao umjetnika najviše su utjecali portreti ovog varaždinskog kraja, dok sam u Dalmaciji, u liku galeba, pronalazio dinamičnost potrebnu mome radu. Treći bitni segmet svog rada, ženski akt, pronalazio sam posvuda – dao nam je uvid u svoju estetiku.
Varaždin nije previše utjecao na njega, ističe, jer je to prvenstveno grad za slikare. No ipak je u njemu pronašao dovoljnu razinu inspiracije.
Danas su u svijetu umjetnosti neka drugačija vremena.
– Umjetnost se mijenja. Ona je uvijek bila odraz vremena i društva u kojem nastaje pa ni promjene koje su se dogodile na tom području nisu neuobičajene. Danas je naglasak na konceptualnosti, izvedbenosti, performativnosti.
Iako sam nije slijedio te nove pravce u umjetnosti, ipak se smatra modernim umjetnikom.
– Moja umjetnost nalazi se između 20. i 21. stoljeća, kao što kaže Grgo Gamulin, pripadam ‘pravcu koji još uvijek traje’. Moj cilj u umjetnosti jest istaknuti formu, to jest oblik, nad sadržajem. Tu je ljepota, ne u prikazu stvari kakve jesu već u isticanju specifičnosti skulpturne forme. Sažeto, reduciram oblik, svodim ga na čisti izraz – objasnio Grgevčić.
Iako je njegov rad na restauratorskom i umjetničkom polju izniman, smatra kako je zapravo za društvo anoniman.
– Po svojem karakteru sam samozatajan. Što je, naravno, dobro za rad, no ne i za percepciju okoline. Iza sebe imam 120 izložaba, plakete koje se dodjeljuju moji su radovi, no tko to zna? Tko zna za mene? – dodao je s dozom opravdane ogorčenosti.
Prodaja umjetnina skoro je i nepostojeća na našem području.
– Uspio sam prodati svega jedan portret u Varaždinu. Vani to naravno ide puno bolje, ali to više nema veze s umjetnošću, već sa spremnoću da se gurate laktovima, a ja nisam jedan od takvih – dodao je.
Dodatan problem leži u prirodi skulpture kao umjetničkog djela. Naime, za organizaciju izložbe potreban je transport teških djela, što iziskuje financijsku potporu, a potpore nema.
– Za vrijeme Jugoslavije puno smo izlagali i to je financirala država. Danas takve pomoći nema i sve je na umjetniku da sam financira svoje izložb.
Sličan stav ima i za kulturu cijelog Varaždina.
– Što se kulture u Varaždinu tiče, ne možemo reći da ne bi moglo biti bolje, no u usporedbi s drugim gradovima, Varaždin nije uopće toliko loš.
Prije, u Jugoslaviji, kultura je ipak bila izraženija, dok danas situacija nije najbajnija.
– Mi možda od svih susjednih država najmanje izdvajamo za kulturu, tako da se davanjima za kulturu ne možemo pohvaliti – ističe Grgevčić.
Ipak, dok je stanje u kulturi bilo bolje u Jugoslaviji, neke stvari nisu mu ostale u najboljem sjećanju.
– U odnosu na Jugoslaviju, što se materijalnih uvjeta tiče, živim deset puta bolje. Što se slobode govora tiče, vi u ono vrijeme niste smjeli reći bilo što kritičko prema državi ili komunistima. Osobno sam skoro dospio u zatvor jer sam se zamjerio komunistima – osvrnuo se na neka minula vremena.
Iako je dospio na crnu listu, s nje je i maknut, ali je čak i to išlo preko ‘veze’.
– Spašavalo me to što sam umjetnik pa me nisu preozbiljno shvaćali već bi rekli ‘pusti njega, umjetnik je’ – dodao je uz smijeh.
No, kaže, iako je bilo teško, imali smo sreću što nismo bili poput Mađara i Čeha. No nije zato blagonaklon prema jugoslavenskom komunizmu.
– Mladi ne znaju što znači komunizam, meni je komunizam isto kao i fašizam. Za mene je najbolje uređenje socijal-demokracija.
Iako u politici nije aktivan, ipak se opredjelio za stranku nakon osnutka Hrvatske.
– Obožavao sam Tuđmana, već 25 godina sam član HDZ-a, no nisam nikad bio aktivan. Mogao sam ući i u prvi Sabor. Tuđmana sam volio jer se vidjelo da je on čovjek koji voli Hrvatsku – opisao je svoja politička opredjeljenja Grgevčić.
No zaključuje kako je najbolje da se politikom čovjek uopće ne bavi.
Najvažnije je što naš Josip Grgevčić u dobi od 77 godina još uvijek gleda prema naprijed.
– Radim i raditi ću dok to mogu fizički podnijeti. Cilj mi je, prije nego umrem, napraviti monografiju, a materijala imama za bar tri.
Ipak, dok je optimističan prema umjetnosti i svome radu, trenutno stanje ne nalazi posebno euforičnim.
– Volio bih da se neke od ovih nagrada poduprte novcem, ipak je on potreban kako bi se mogla napraviti monografija. Od umjetnosti ja nemam zaradu, moj umjetnički rad nagrađen je zadovoljstvom i ničim drugim. A, na kraju krajeva, da nije bilo ove nagrade, tko bi uopće znao za mene, kad bi koji novinar došao do mene?