Novinar Turističke patrole Večernjeg lista, Srđan Hebar, ponovno je posjetio Varaždin, a osim intervjua sa Željkom Prstecom, otkrio je još neke detalje o Varaždinu.
> ŽELJKO PRSTEC ‘Danas roditelji nemaju vremena za djecu, kako bi imali za anđele’
Stol broj 1 je rezerviran. Bila gužva, zima ili ljeto, taj stol čeka svoga gosta. Posebnog, ne može bilo tko ondje sjesti. To je stol za čovjeka koji je – rođak samoga bana Josipa Jelačića! Zvonko Jelačić Bužimski varaždinski je kultni glumac, dugogodišnji član HNK, a danas ima 90 godina.
U srpnju će napuniti 91 godinu. I svaki dan, bilo ljeto, sunce, kiša ili snijeg, on je tu, za stolom broj 1.
Ulica sa sto imena
– Za gospodina Zvonka stol mora biti slobodan – kažu u restoranu.
– Svaki dan, i to pješke, on dolazi k nama. Mogli bismo sat ravnati po njemu, točno u 11 sati ulazi u ‘Verglec’. I to što dolazi pješice velika je stvar, jer ne živi u susjedstvu, već potegne tri-četiri kilometra. Nevjerojatan je, a nama kaže da voli protegnuti noge do ‘Vergleca’. Čekaju ga novine, a prati sve, od politike do sporta. Od Vlade do Luke Modrića. Ma pročitat će on, sigurno, i ovaj tekst – kažu u ‘Verglecu’.
Restoran je to u samom središtu grada, u ulici koja je najprometnija za vrijeme Špancirfesta. Ime ulice? E, to je pravo pitanje. Bila je Mala Gaza, pa Šoštarska ulica, Franjevačka ulica, Kazališna vulica, a sad je Kranjčevićeva. Ili nije, možda je u međuvremenu ime opet promijenjeno. Ostanemo li pri šali, u ovoj je kući oduvijek bilo veselo.
Prvi vlasnik kuće bio je majstor Josephus Floh, varaždinski postolar, koji je ovdje organizirao gozbe. Jele su se patke, golubovi s ciklom, a pamte da je jednom, na gozbi za 17 ljudi, popijeno 434 litre vina, 25 litara po glavi iliti 250 gemišta po glavi. Eh, to je bio tulum.
Danas je ovo mjesto poznato po domaćoj hrani. Jedini u gradu imaju kuhane lokote, odnosno svinjske kotlete, u kiseloj repi. Cijena – 50 kuna.
– Nismo Zagorje, ni Međimurje ni Podravina, mi smo, eto, Varaždin – priča Damir Rožman (40) iz restorana. Specijalitet im je patka punjena hajdinom – 65 kuna, varaždinsko pečenje s mlincima – 50 kuna, štrukli, fileki, pečenje, palačinke…, sve domaće.
Butelja Dingača 120 kuna
Tako se u ovoj kući jelo još od spomenutog ‘partijanera’ majstora Flocha, a na istome mjestu, prije ‘Vergleca’, bila je gostionica ‘Šibenik’, poznata po ribicama, zatim gostionica ‘Grenadir’.
Kako nije bilo glazbe, nekad su se zabavljali uz – verglec, aparat za glazbu, ako bi ga netko vrtio. Često to ovdje radi verglaš Srećko. Dođe na čašu vina pa zavrti koji krug. Zanimljivo. Važnije, cijene su prihvatljive, može se dobro najesti za relativno malo novca. Vino je ovdje i danas ostalo najvažnija stavka – za butelju Dingača 120 kuna, tek nešto više nego u dućanu.
Kako je Jakob zbog prasice zapalio grad
Varaždinci se još uvijek ‘furaju’ na to da žive u glavnom gradu Hrvatske. Duhovna vertikala i ponos. Tako sami za sebe kažu. I tako se i ponašaju.
– Jako smo kulturni, to nam je jako važno. Iako više nismo glavni grad, osjećamo se kao propali grofovi – vele domaći. A legenda kaže da su ostali bez titule glavnoga grada zbog požara 1776. i seljaka Jakoba Verčeka iz Sračinca. Bolio ga je zub, a u to je doba narodni lijek bio – zapaliti cigaretu. Mislili su, eto, da će dim otjerati bol. On je, prema legendi, sjedio i pušio u gradu, skočila je prasica (!), čovjek se prestrašio te mu je ispala cigareta i zapalila stog sijena a potom i cijeli grad, pa je Varaždin ostao bez te titule. Zub? Nitko do danas ne zna je li ga prestao boljeti.
Jelo ovog kraja – Varaždinski klipić
Najbolji su u hotelu Turist, a nude se i u Grofici Marici u centru. Domaći kažu da najbolje pašu uz bijelu kavu! Uz poznato pecivo, čiji se recept može pronaći na zidu kao novi moderni spomenik u centru, u ovom kraju jedu se i salenjaki, krpice sa zeljem ali i kopun u vinu, škopljeni kokot koji se kuha i peče u vinu.
