Postotak visokoobrazovanog stanovništva u Hrvatskoj nije tako velik, naročito onih s titulom doktora znanosti. Nedavno je tu titulu stekla 29-godišnja Josipa Brglez iz Klenovnika. Mlada znanstvenica kemičarka je nakon fakultetskog obrazovanja u Hrvatskoj otišla u Njemačku gdje je prošli mjesec obranila doktorsku disertaciju.
– Srednjoškolsko obrazovanje sam stekla u Ivancu, gdje sam završila gimnaziju. Nakon studija kemije na zagrebačkom Prirodoslovno – matematičkom fakultetu, sam godinu dana radila u bivšem Plivinom istraživačkom institutu u Zagrebu, ali nisam se vidjela u tome za cijeli život – ispričala je Josipa te dodala kao uvijek teži novim izazovima u životu.
– Meni stalno treba neki novi ‘push’, poticaj, koji me tjera dalje. Htjela sam doktorat, ali ne samo zbog papira. Doktorska titula uistinu donosi nešto puno više, jer ako želiš imati dobru poziciju, napredovati u ovoj struci, poželjno je imati titulu doktora znanosti.
Doktorski studij bazira se na praktičnom, ne na ‘štrebanju’
U želji za nečim novim, s 24 godine, otišla je u Njemačku nastaviti obrazovanje. Najprije je dvije godine provela u Dortmundu, a nakon toga toliko u Karlsruheu, gdje je bila među 45 stipendista na prestižnom Max Planck institutu.
– Tamo doktoranti imaju šansu da budu dio doktorske škole, ali ipak ne svi. Ja sam imala tu priliku na Max Planck institutu, jer sam dobila njihovu stipendiju nakon prve godine studija. Ukupno je bilo 45 stipendista, s područja kemije, biologije – rekla je Josipa te ukazala na neke razlike doktorskog studija u Hrvatskoj i Njemačkoj.
– Studij je koncipiran tako da ti zapravo radiš, imaš svoj posao koji je ujedno tema tvoje disertacije. Ponekad se radi i do deset sati, ovisno kad si gotov s eksperimentom. Njihov kurikulum nije čisto štrebanje već mnogo praktičnog rada, koji uključuje niz seminara, odlazaka na konferencije, simpozije, izradu znanstvenih postera, prezentacija. Na taj način skupljaš bodove što je veoma motivirajuće i korisno.
Studij, ovisno o mentoru i samom radu, traje tri i pola do pet godina, a Josipa je doktorirala prošli mjesec, radeći na disertaciji četiri i pola godine, a usput je stekla mnogo poznanstava, upoznala mnoge kulture, s obzirom da je institut veoma internacionalan.
– Imali smo često organizirana druženja, bilo je vremena i za zabavu. Bilo je to jako lijepo iskustvo i vrijeme provedeno tamo je brzo prošlo.
Iako je pomalo teško objasniti temu doktorskog rada, Josipa je to pokušala ‘jednostavnim jezikom’.
– Tema rada su DNA nanostrukture, točnije, male molekule za modifikaciju tih DNA struktura. Naša DNA je velika molekula, koja se voli slagati kao lego kockice. Ti to svojstvo možeš koristiti da sebi složiš oblik kakav želiš. Same po sebi molekule nemaju funkcionalnost pa trebaš tražiti nešto s čim ćeš ih spojiti i iskoristiti na taj način. Meni je jako draga biomedicina, pa je moja ideja da se na to prilijepi molekula lijeka i da to probaš unijeti u organizam što bi bilo puno efikasnije nego jedna molekula lijeka koja se danas koristi – rekla je.
Nakon titule vratila se u Hrvatsku, ali ponovno odlazi
Nakon titutle doktorice znanosti,vratila se u Hrvatsku, gdje se zaposlila u istraživačkoj organizaciji Fidelta, čije je sjedište u Zagrebu.
– Mogla sam nastaviti rad u znanstvenom području, ali nisam htjela u akademiju s obzirom da mi je industrija puno draža. Trenutno radim u Fidelti u Zagrebu, koja je istraživačka organizacija, a radimo outsourcing, odnosno imamo ‘vanjske’ klijente za koje odrađujemo posao. Hrvatska je to kompanija s internacionalnom suradnjom, što mi se jako sviđa. Više nisam u istraživanju već u poslovnom razvoju.
Ipak, neće još dugo ostati u Zagrebu. Nakon vjenčanja, koje će se održati za koji tjedan, odlazi sa suprugom živjeti u Bruxselles, ali će nastaviti raditi za istu kompaniju.
– Dogovorila se s tvrtkom u kojoj sam zaposlena da ostajem raditi za njih, ali od tamo, tako da neću promijeniti posao, već samo prezime – rekla je kroz smijeh Josipa te dodala kako će zbog prirode posla jednom mjesečno morati dolaziti u Zagreb.
Mnogi odlaze jer im treba novac, ali neki će se brzo i vratiti
Neizostavno pitanje mladoj znanstvenici bilo je i o trenutnom trendu odlaska iz Hrvatske u inozemstvo, u potrazi za ‘boljim životom’.
– Mladi odlaze jer im treba novac. Ja nisam otišla radi toga već obrazovanja, ali mislim da je ipak to glavni razlog. Ipak, neće svi otići. Iako je pomalo strašno vidjeti kako ljudi odluče preko noći otići, smatram da će se mnogi i vratiti. Neće svi ostati u Njemačkoj, jer nije ni tamo jednostavno uspjeti, pogotovo ako ne znaš jezik – smatra Josipa, koja podupire tu ideju, naročito kod mladih.
– Podržavam mobilnost, zašto ne bi mladi otišli i doživjeli nešto novo pa se kroz nekoliko godina možda i vrate. Mislim da je svugdje lijepo, ali i ružno. Sve ima pozitivne i negativne strane, ovisno o preferencijama. U Njemačkoj, primjerice, je sve organizirano, naročito birokracija, infrasturktura, ali socijalni život u Hrvatskoj je puno bolji, po mom mišljenju.
Josipa je ipak optimistična te vjeruje da će se situacija u Hrvatskoj s vremenom promijeniti. Iako uskoro ponovno odlazi u inozemstvo, u budućnosti ništa ne isključuje.
– Sve je moguće u budućnosti, možda se vratim za stalno u Hrvatsku, možda odem negdje drugdje. Bitno je imati ciljeve te ih slijediti – zaključila je.