– Kako su me Romi iz Strmca izabrali da ih predstavljam i
vodim? Davno je to bilo. Ja rodom nisam odavde, dolazim s druge
strane Drave, iz Kuršanca. Kao mlad radio sam u građevini, u
jednom poduzeću u Međimurju, a kasnije na željeznici u Sloveniji,
još za vrijeme Jugoslavije. Tada je ovdje bilo samo staro
naselje. Rekao sam tada ženi ‘idemo kod tvojih roditelja’. Jer
morao sam se dizati u četiri ujutro da bih iz Međimurja stigao na
posao. Po dolasku ovamo ljudi su u meni prepoznali osobu koja je
napravila neki odmak od uobičajenog načina života i prihvatili me
kao da ih vodim i da pomognem – ispričao nam je Zlatko Oršuš,
predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Varaždinske
županije, stanovnik romskog naselja kod Strmca
Podravskog.
> U Strmcu (1): Znamo što znači ne imati, dok nekima nije
dosta ni 30.000 kuna
Prva inicijativa, kaže, bila mu je pokušati animirati tamošnje
obitelji da djecu počnu redovito slati u školu.
– Da, bilo je problema oko škole, mnogo predrasuda i otpora. Ali
svi u naselju sve više shvaćaju da je to dobro za djecu –
prisjeća se Zlatko Oršuš.
Danas, kaže, u selu ima mnogo više onih koji pohađaju i
završavaju osnovnu školu, ima onih koji su završili neki zanat
ili će to uskoro učiniti, a ima i onih koji se spremaju i na
fakultet.
Nenad planira i na fakultet
Kao pozitivan primjer koji danas motivira one ostale, mlađe
učenike, u naselju se najčešće spominje ime mladog Nenada
Kalanjoša. On na jesen kreće u peti razred Medicinske
škole i želja mu je nastaviti školovanje po završetku
srednjoškolskog obrazovanja.
– Cilj mi je i peti razred završiti s odličnim uspjehom, steći
zvanje medicinskog tehničara, a kasnije upisati i visoku školu.
Tada pronaći posao vani ili ovdje, ako bude mogućnosti –
iznosi nam Nenad svoje planove.
Dodaje kako je već bio u varaždinskoj bolnici na ljetnoj praksi
i, kako su mu rekli, bili su iznimno zadovoljni njegovim radom.
– Nenad je probio led. Sad više školaraca razmišlja da krene
njegovim putem – uključuje se Zlatko Oršuš.
Iznose nam podatak da u ovome trenuku u naselju, u kojem ima oko
700 stanovnika, 15-ero mladih pohađa srednju školu.
– Njih sedam ili osam dosad je i završilo srednju školu. To je
nekad bilo nezamislivo – ustvrdio je Nenad.
Pitali smo ga je li zbog svog romskog porijekla imao ikakva
negativna iskustva za vrijeme školovanja.
– Ne, nikad. Napravio sam i prezentaciju o Romima, koja se svima
jako sviđala. Predstavio sam romsku kulturu i pokušao ukazati na
predrasude, ali govorio sam i o negativnim stvarima, primjerice o
tome kako se u nekim obiteljima socijalna pomoć često troši na
alkohol. No, i toga je sve manje, stvari se mijenjaju, iako
polako – priča Nenad.
U cijeloj priči o školovanju najbitnija je, kažu Nenad Kalanjoš i
Zlatko Oršuš, podrška roditelja, ali i stabilnost cijele obitelji
te, naposljetku, životni uvjeti.
– Stari dio naselja, u kojem živi oko 20 obitelji, je kritičan,
jer nema higijenske uvjete, mnogo ljudi živi na malome
prostoru, odjeća se pere na ruke… Djeca ne mogu u školu zbog
toga što žive u takvim uvjetima jer često nemaju što za obući. I
onda se govori ‘Romi ne žele djecu slati u školu’, ali ako je
dijete prljavo, kako ga poslati? Najlakše je sve nas Rome u
strpati u isti koš – žali se Zlatko Oršuš.
Teško bilo pronaći posao
Šetajući romskim naseljem susrećemo Šteficu
Žmegač, rođenu Kalanjoš, za koju nam pričaju da je prva
krenula u školu od svih ljudi iz naselja. Danas radi u Osnovnoj
školi Petrijanec kao romska asistentica.
– Bio mi je veliki problem pronaći posao. Završila sam školu za
kuharicu, ali, znate i sami, Romkinja u kuhinji, to ne prolazi –
prisjeća se svojih početaka i godina koje je provela na burzi.
No, s vremenom su se stvari počele mijenjati.
– Josip Valdec, nekadašnji ravnatelj škole u
Petrijancu, napravio je prve korake koji su kasnije doveli do
mojeg zapošljavanja. U školi sam počela raditi 2002. godine, a za
stalno sam zaposlena od 1. travnja 2013. godine.
Kao romski asistent u nastavi Štefica najviše pomaže oko jezika i
oko pisanja zadaća, objašnjava nam. Ali radi i druge zadatke,
primjerice prikuplja određene administrativne podatke potrebne
školi, u naselju animira roditelje kako bi redovito slali djecu u
školu i slično.
– I roditelji su danas školovaniji nego nekad. Većina njih ima
završen barem peti ili šesti razred. Stvari se polako mijenjaju –
svjedoči Štefica, dok kraj nje stoji trogodišnja kći
Petra.
– Imam četiri curice. Najstarija je već završila prvi srednje za
prodavačicu – ispričala nam je ponosna majka. I Zlatko Oršuš
ponosan je na svoju unuku Simonu, naglasio je
spremno da i ona prolazi s odličnim uspjehom.
Starim željezom bave se sve manje
Kada završe školovanje, mnogi, nažalost, teško nalaze posao,
pričaju nam u naselju.
– Ima dosta završenih limara, kuhara… Ali do posla je teško
doći. Znam tek da jedan muškarac iz naselja radi u Varaždinu kao
automehaničar – po sjećanju nas informira Zlatko Oršuš.
Kaže da se prikupljanjem starog željeza bave sve manje, jer
država traži od njih da registriraju djelatnost i prijete im
kazne ako ih se uhvati na djelu. A tada ostaju bez socijalne
pomoći. Priznaje kako nešto malo rade i na crno, ali da je to
zanemarivo u odnosu na prijašnja vremena.
– Prije deset godina bila je Amerika. Time što smo zaradili ljudi
su mogli izgraditi sve ovo što sada imaju. Danas, kaže, najviše
rade sezonske nadničarske poslove u poljoprivredi.
– Ostali poslovi nikako ne prolaze. I oni koji imaju
kvalifikacije teško se zapošljavaju jer nitko neće zaposliti
Rome. Neki to kažu otvoreno, nekima je neugodno pa se izmotavaju.
To je najizraženiji primjer diskriminacije. Ne možemo do
zaposlenja samo zato što smo Romi.
(Slijedi: O krađama bicikala)
U Strmcu (1): Znamo što znači ne imati, dok
nekima nije dosta ni 30.000 kuna
U Strmcu (3): Kradu li Varaždincima bicikle Romi
ili Cigani?
