– Prošla su puna dva mjeseca otkako sam doputovao, našao smještaj i počeo raditi. Ovo je zemlja koja me prihvatila bez predrasuda. Jednostavna je, ali i dinamična. Sa svim svojim prednostima, ali i problemima, kao i svaka druga zemlja.
Priča nam to Ivan Jenkač, Varaždinac na ne toliko privremenom radu u Irskoj. Popularni Jenki, u svojoj donedavnoj životnoj sredini poznat kao stručnjak na informatičkom polju, kojega se šira javnost može prisjetiti kao gradskog vijećnika iz redova HSLS-a u dva mandata, odlučio je, kao i mnogi drugi, na životni iskorak – odlazak u novu sredinu.
Mnogi su načini koji hrvatske građane odvode u strane zemlje. Dok se neki bacaju u avanturu života bez posebne pripreme, kod Ivana Jenkača to nije bilo tako. U trenutku kada je krenuo na put za Dublin tamo ga je već čekalo radno mjesto.
Poruka od Garryja stigla odmah prvoga dana
– Sve je počelo u prosincu 2014. godine, kada sam se u firmi dogovorio da odlazim na neko drugo mjesto, iako tada još nisam znao kamo. Razlog je bio taj da je firma krenula u sasvim develeperskom smjeru, a ja sam Linux sistem inženjer, pa nisam želio odbaciti stečeno iskustvo i početi raditi nešto sasvim drugo.
Tada je, priča nam, odlučio srediti svoj CV, registrirao se na portalima za traženje zaposlenja i, uz to, obišao cijeli niz ljudi koje je upoznao tijekom proteklih 17 godina rada u IT-sektoru.
– Sve su to bile firme iz Zagreba i bio sam spreman početi tamo raditi, jer sam htio osvježiti svoje certifikate koje sam zapustio na trenutnom radnom mjestu.
No, kako je sredio CV, sredio je i svoj profil na društvenoj mreži LinkedIn i poradio na njegovoj boljoj vidljivosti kod onih koji traže zaposlenike.
I tada se dogodio preokret. Odmah istoga dana Jenkiju na LinkedIn stiže poruka od izvjesnog Garryja, koji za tamošnje tvrtke radi na regrutiranju zaposlenika njegove struke i predlaže mu da razmisli o dolasku u Irsku!
– Prvih par dana žena i ja u čudu smo to gledali. Ja sam bio uvjeren da je riječ o nekoj prevari, ako odgovorim da će tražiti neku lovu, broj računa i slično. Ipak, javio sam mu se i na njegovu zamolbu poslao mu CV.
U Dublinu svoje urede imaju sve svjetske IT-firme
I, zaista, uslijedili su razgovori za posao, no prva dva bez konačnog dogovora.
– Bližio se moj otkazni rok, imao sam već spremno dobro radno mjesto u Zagrebu. No, kad sam Garryju rekao da je frka, on veli ‘gle, bez brige, naći ćemo’. Ja se smijem i mislim si da se čovjek šali. Ali, ne, uskoro me spaja s firmom koja treba Linux admina, intervjuiraju me tri Poljaka – Piotr, Lukasz i Michal, i u ponedjeljak 27. travnja u 17 sati mi Garry javlja da sam dobio posao i pita mogu li 18. svibnja početi raditi. Šest dana prije toga roka, 12. svibnja, bio sam u Dublinu.
No, pripreme za Irsku odvijale su se i prije nego je potvrđeno da Jenkača u Dublinu čekao posao.
– Već nakon Garryjeve prve poruke supruga Aleksandra i ja krenuli smo u istraživanje Irske kao lokacije za život i rad. Proučavali smo uvjete školovanja za djecu, poslovne opcije za nju… Kad smo shvatili o kojem tržištu rada se radi i kakvi su potencijali, rekli smo: to je to. I nije više bilo povratka.
Napominje da je samo Dublin dolazio u obzir, jer tamo je, kaže, središte IT-a u Europi.
– Sve velike IT-firme tu imaju svoje urede, neke samo prodajne, neke razvojne, a tu je i hrpa start-upova. Tako da je razlog za odlazak bio, osim onog egzistencijalnog, u potrazi za većom zaradom, također i mogućnost rada s najnovijim tehnologijama u svijetu IT-a. Naravno, i kod nas se možeš susresti sa svim tim tehnologijama, ali kod nas je dosta toga više iznimka nego pravilo, a u Dublinu je to jednostavno standard. Količina novaca i projekata koji se tu razvijaju jednostavno se ne može usporediti s onime što u Hrvatskoj radimo.
Život nije nimalo jeftin, nekretnine iznimno skupe
Život u Irskoj nije nimalo jeftin, napominje Jenkač. Već prije odlaska u Dublin obitelj je proučavala je troškove života tamo.
– Troškovi su visoki ponajprije zbog izuzetno visoke cijene najma i kupovine nekretnina u Dublinu. Kuća od 75 kvadrata i dvorištem od 70 kvadrata stoji 1400 eura! Da, kuće zaista imaju takvu kvadraturu – napominje uz osmijeh da se nije zabunio u brojkama.
Nabraja da su u Irskoj skupi, osim nekretnina, i auto osiguranje, porez na aute koji se izračunava na osnovu emisije ugljičnog dioksida, voće i povrće, meso također u određenoj mjeri, ali da je ostalo više manje isto jer trgovački lanci odrade svoje.
– Zdravstveni i školski sustav, naravno, imaju svoje mane. Knjige se mijenaju svake godine, liječnik se plaća, posjet liječniku opće prakse je 50 eura… Samo upis moje Karlice u prvu godinu srednje škole košta me 700 eura, knjige 260 eura i još radne bilježnice 100 eura, uniforma oko 200 eura i ostala oprema par stotina eura pa izračunaj…
S dvije plaće može se lijepo živjeti, samcima je teško
Supruga Aleksandra je po struci magistra informatike i nju već čekaju razgovori za posao čim se cijela obitelj preseli u Dublin, što bi trebalo biti tijekom kolovoza.
– S dvije plaće u IT-sektoru sasvim ćemo pristojno i dobro živjeti. Zapravo, onome tko nema fakultet, i to ekonomske, IT ili medicinske struke, ja ne bih preporučio Dublin za život. Jednostavno je preskup. Isto tako i kod dolaska ovamo. Bez najmanje dvije do tri tisuće eura u džepu nije pametno dolaziti, osim ako netko već nema dogovoren posao i stan. Sve ostalo je kocka. Naravno, nekom se isplati, ali lako završiš u vreći za spavanje ispod mosta.
Prema podacima sa servisa za pronalaženje posla u Irskoj, bilježi se rast od 17 posto u odnosu na isto razdoblje lani. Sektor IT-a narastao je 41 posto, financijske usluge i osiguranje 49 posto, građevinarstvo, arhitektura i nekretnine 18 posto, a turizam 14 posto.
– Dosta se traže i radnici u ugostiteljstvu i sličnim uslužnim djelatnostima, obrtničkim zanimanjima. U građevini se najviše traže ljudi za završne radove, na primjer stolari, jer dosta je kuća zaštićeno zbog očuvanja autentičnosti pa se recimo drvena stolarija mora obnavljati, a ne mijenjati plastičnom. Vodoinstalateri, maleri, parketari i slično su traženi. Uglavnom, tko ima neko majstorsko zanimanje, ovdje može naći posao. Naravno, uz te plaće i troškove života dobro je kad ih je dvoje, jer samcu je teško, to je bitno znati.
Ipak, misli da je mnogo jednostavnije krenuti put Irske nego primjerice Njemačke, Austrije ili Engleske.
– Irci, koji su i sami u velikom broju slučajeva bili emigranti, valjda jednostavnije prihvaćaju doseljenike. Iznimno su otvoreni i srdačni.
Plan je ostati do penzije, a onda tko zna…
Nostalgija za Hrvatskom je nezaobilazno pitanje, pogotovo kad se u tu usporedbu uključi još i razlika u klimi.
– Veli mi moj dragi susjed Bugar da prve dvije godine vlada čista depresija, jer sunca jednostavno nema. Onda odeš na godisnji u Španjolsku i čudiš se što je to žuto na nebu. Ali veli on da se nakon dvije godine navikneš.
Naravno, kaže da mu nedostaju obitelj, prijatelji, grad…
– Ali jednostavno ideš dalje. Ulovi te kriza, ali ne takva da bi očajavao. Mislim da je to sve prirodno i normalno. Kad dođu moje cure bit će mi puno lakše – kaže.
Za kraj, kakav je plan?
– Plan je ostati do penzije. Nakon toga, tko zna. Dijete, a možda i, daj bože, još koje, tu će završiti školu i fakultet. Ali to je budućnost. Sada, gradim sve ispočetka, i to bez baba i stričeva, bez poznatih, bez politike, samo znanje i ruke. I mogu reći da je osjećaj super – zaključuje Jenki.
