Kad se sa polugnjilog zapada dođe na dvotrećinski gnjili istok, čudima i čuđenju nikad kraja.
Sve počinje vožnjom, zapravo puzanjem, 50 na sat, kilometarskim vojvođanskim selima, uživanjem u predivnom pejzažu nepreglednih ravnica i, srećom, kad se ugleda nekakva, ikakva, bilo kakva, uzvisina, pa makar to bio i konjski izmet.
Ulazak autom u Bečej je sličan ruskom ruletu, pogotovo ako se dolazi sa srbobranske strane, jer treba priječi jarak, pardon, nekadašnju željezničku prugu, a bez da pukne osovina na autu.
Ako se ta prepreka svlada, ostaju dva zbunjujuća semafora na glavnoj cesti prema Staropetrovom selu. Kad je jedan zelen, drugi je crven, nisi siguran hoćeš li krenuti ili izaći i pogurati auto tih par metara.
Jutarnji odlazak u šoping, autom, poseban je doživljaj. Plaća se parkiranje u Glavnoj ulici. OK. Nemam ništa protiv. Ali! Mobitelom ne mogu platiti jer sam u roamingu, pa krenem do obližnjeg kioska kupiti parkirnu kartu.
Naime, parkirne karte se svugdje u svijetu kupuju na kiosku, zar ne? E, u Bečeju ne! Ljubazna prodavačica u kiosku mi je objasnila da oni ne prodaju parkirne karte, iako je kiosk na sredini ulice gdje su parkirališta s naplatom s obje strane.
Poslala me je u pekarnicu. Da, da, nisam pogrešno napisala. Poslala me je u pekarnicu kupiti parkirnu kartu. Pekarnica je na kraju ulice. Dođem, čekam da se raščisti gužva i da ljudi kupe kruh, peciva, kolače i ostale pekarske proizvode i kad sam ostala sama sramežljivo pitam tihim glasom da me nedajbože netko ne čuje: ‘Oprostite, prodajete li vi parkirne karte?’, a žena veselo i glasno odgovori: ‘Da! Koliko trebate?!’ . Nitko mi ne vjeruje da sam parkirnu kartu kupila u pekarnici!
Vožnja biciklom po Bečeju je izuzetan gušt. Sve je ravno, malo je prometa, bicikl je idealno sredstvo za transport. U jednom takvom kruženju gradom, došli smo do male pijace u Novom Selu. A kad tamo, šok! Fast food kiosk i to samo takav – hrđava, rasklimana, prastara kamp–prikolica. Prvo sam mislila da je to kao neki ukras, spomenik, zezancija, ali kad smo došli u radno vrijeme pijace – vidi čuda: To radi i još k tome ljudi kupuju!
No, i oko pijace se može štošta vidjeti. Na primjer automobil čiji se vlasnik još nije odlučio u kojoj državi živi ili je yugić pak toliko star da je promijenio tri države, a da se iz Bečeja maknuo nije.
Šetajući ulicama grada, ženski posao je razgledavanje izloga. U jednom izlogu, trgovine koje više nema, ponosno je stajala ženska lutka s bradom i brkovima odjevena u muško odijelo. Slatko.
Policije se, u principu, po Bečeju ne treba bojati. To sam shvatila kad sam vidjela nonšalantno parkiran policijski auto nasred pješačkog prijelaza na raskrižju, cajac otvorio prozor auta, izbacio ruku i ležerno puši svoju cigaretu.
Dakle, na pauzi su. To što su i sami nepropisno parkirani, njih ne brine, pa, zaboga, tko će ih kazniti? Sami sebe?
Tisa, predivna lijena panonska rijeka, najživlja je ljeti kad se na nju dođe kupati oko stotinu žitelja grada. Da, samo stotinjak ljudi. A zašto?
Pa Marsovci nisu napravili plažu, eto zašto!
Na betoniranim stepenicama mogu se ljeti peči jaja, a dio obale uz kampove zauzet je čamcima. I gdje da se onda čovjek kupa?
A proljetna, zimska i jesenja šetnja uz Tisu nemoguća je bez ribičkih gumenih čizama barem do vrata i to zbog savršenog blata.
Uz Tisu nađe se i pokoji restoran, a cijeli Bečej zna da je najbolja riblja čorba petkom ‘Kod Dropca’. Interijer iz nekog prošlog stoljeća (kao i u jedinom ‘elitnom’ mjestu – Gradskoj kavani u centru grada) s kariranim stolnjacima, stalnim mušterijama kao inventarom na stalnim pozicijama i zanimljivim odvajanjem pušača i nepušača koji su udaljeni dobrih 20 centimetara jedni od drugih.
Naime, pušači smiju sjesti samo u dio restorana gdje je pušenje dozvoljeno, a nepušači 20 centimetara dalje. Mi smo problem riješili tako da smo stol stavili na sredinu pa su i pušači i nepušači zadovoljili formu.
Cijene su u Bečeju, kao i u cijeloj Srbiji, nama pristupačne, tako da se za malo novaca može dobro i najesti i napiti.
Bečej obiluje arteškim bunarima na kojima građani pune balone sa žutom vodom koju obožavaju piti. Voda je neobičnog okusa, pomalo podsjeća na petrolej. Navodno je ta voda ljekovita.
Ipak, grad čine njegovi stanovnici, a Bečejci su gostoljubivi ljudi, u gradu se priča i mađarski i srpski, tako da se u jednoj rečenici ponekad mogu čuti oba jezika.
Najdraži ‘sport’ u Bečeju je ‘kukanje’ i natjecanje u slučajnim susretima i pričama kome je u životu gore i teže.
Taj nekad industrijski vrlo razvijen grad s bogatom plodnom zemljom u okolici danas jedva sastavlja kraj s krajem, ne nudi puno turizma, ali je po nekim svojim ‘posebnostima’ zanimljiv slučajnom prolazniku.