Povodom nadolazećeg Festivala varaždinskih dvorišta, odlučili smo posjetiti jednog od onih koji će svoja vrata otvoriti zainteresiranim posjetiteljima, Darwina Butkovića. Tko je Darwin Butković? On je slikar, kipar, performer, profesor likovne kulture, restaurator, no ukratko bismo mogli reći – renesansni umjetnik.
– Moj atelje otvoren je čitavu godinu. Od 2004. godine do danas, već 11 godina, svima koji su zainteresirani za moj rad omoućen je pristup. Gledano iz te perspektive, ja ne otvaram svoja vrata, ona su već otvorena – odmah na početku promijenio je perspektivu Butković.
Što ipak očekuje posjetitelje?
– Posjetitelji će imati priliku vidjeti autohtoni umjetnički atelje koji nije zahvaćen i promijenjen popularnim pravcima u svijetu umjetnosti, već prostor koji je određen samo osobnim umjetničkim stvaralaštvom, neovisno o tome koliko se to stvaralaštvo poklapa s aktualnim mišljenjima o dobroj i lošoj umjetnosti. Duša samog ateljea je umjetnička – objasnio nam je.
Prostor koji nastanjuju njegova djela u stalnoj je promjeni zbog konstantne umjetničke produkcije, ali u njemu se nalazi već 10 godina umjetničkog rada u različitim medijima.
Publika, nekad i danas
Program na dan Festivala nije određen, a što će se točno dogoditi ovisi o više faktora.
– Kakav će biti program ovisi o mojoj volji, ali i o publici. Ako je publika dobra, to je inspiracija svakom umjetniku da iz sebe izvuče nešto više, i kao umjetnik i kao čovjek. No, kako vrijeme prolazi, sve je manje elana i u meni.
Taj gubitak elana, dakako, vezan je i za samu publiku.
– Čini se da ljudi nemaju vremena za umjetnost, ne trude se razumijeti umjetničko djelo, već brzo prelete i krenu dalje – objasnio nam je.
Štoviše, izgleda kao da stranci koji posjete atelje više cijene umjetnost od domaće publike, a još je jasnija promjena u odnosu na domaću publiku iz nekih prethodnih razdoblja.
– Domaća publika nekad je bila kvalitetnija, ljudi kao da su zaboravili svoje korijene i prepustili se razvodnjenosti suvremene kulture u kojoj su umjetnička djela tek nerazumljiv privid, jezik koji se ne razumije i ne trudi ga se razumjeti – konstatirao je Butković.
To je suncobranski sustav u kojem je nebitno, smatra Butković, gdje ste jer s te pozicije vi ne vidite ništa, vi niste u gradu, vi ste u bezličnoj kavani koja gleda na jednako bezlične ulice.
– Začudilo me koliko ljudi iz Varaždina ne poznaje svoj grad, ne zna za njegove skrivene kutke pune zanimljivosti i ljepote – dodaje Butković.
Kultura bez politike i politika kulture
Napredak kulture je moguć, no potrebno je promijeniti međuljudske odnose, smatra.
– Bio sam u Provansi i oduševilo me kako cjelokupno stanovništvo surađuje kad je u pitanju njihovo mjesto, svi su voljni staviti po strani osobne interese ako na taj način unapređuju kulturu Provanse.
U Varaždinu toga nema, a jednog od krivaca za takvo stanje vidi u politici u Hrvata.
– Politika je uvelike dovela do toga da između ljudi više nema respekta. No, nije samo politika kriva, već su ljudi zaboravili da su grad oni, ne neki političari. Problem leži u činjenici da niti političari niti opća populacija ne pomažu ljudima koji imaju dobre ideje – smatra Butković.
Osvrnuo se i na prošlost i stanje koje je tad postojalo u društvu.
– Prije je Varaždin bio radnički grad, dok se danas grad kiti nazivom ‘grad kulture’. Radnici su nestali, no to ne znači da je sad kultura na prvom mjestu. Kulturno djelovanje ne dobiva prostor za svoj razvoj, tako da ‘grad kulture’ postoji samo kao neki naziv.
Problem je rješiv, no za njega treba volja i stručnost.
– Varaždinu je potreban jasna kulturna politika i to bi bilo provedivo kada bi se okupilo ljude iz struke i omogućilo im se da tu politiku provedu, no to bi zahtijevalo da se politika makne iz tog područja – mišljenja je Butković.
Kaže kako bi politika trebala služiti samo za neku vrstu blagoslova projekta, ne za direktnu i indirektnu intervenciju u kulturni razvoj.
– Možemo primijetiti kako u zemljama gdje političke skupine nisu istaknute vlada prosperitet, a tamo gdje su političari medijski istaknuti, nema nekog napretka – kazao nam je Butković.
Repovi EPK 2020
Zanimalo nas je i stajalište prema projektu Europska prijestolnica kulture 2020., na koju je Varaždin aplicirao, no nije prošao prvi krug.
– Kako da kažem, stvaram već 35 godina i slučaj EPK me je naveo na razmišljanje o tome jesam li ja potreban ovome gradu. Ne tražim novac, moji savjeti su besplatni, i kad vas nitko, unatoč stručnosti, ne pita čak ni za savjet, malo se zamislite – dodao je etablirani umjetnik.
Kad se jave prilike za prigodna fotkanja, tad ga se sjete, no Butković ima poruku za sve one koje ne zanima njegovo mišljenje, samo njegova figura.
– Ja nisam maneken u kulturi – koncizno je sabrao svoj stav spram takvog površnog poimanja umjetnika i umjetnosti.
No, ni program EPK ga nije previše oduševio, i njemu se čini kako iza gesla ‘Spoj nespojivog’ jest zapravo niz ideja bez previše zajdničkog, koje se tim geslom pokušalo kamuflirati kao jedinstven projekt.
Umjetnost i sustav
Naravno, umjetnici uvijek predstavljaju interesantne figure društvenog miljea pa smo pokušali saznati nešto više o umjetnosti iz usta umjetnika.
– Sebe smatram multimedijalnim umjetnikom, prije svega zbog mogućnosti koje različiti mediji otvaraju u umjetničkoj proizvodnji. Svaki medij otvara nešto što drugi nema i to mi je poticaj da se ne držim samo jednog medija već da uvijek istražujem nešto novo.
Prema njegovom mišljenju, ne postoji stara i nova umjetnost.
– Te kategorije ne mogu se primijeniti na umjetnost. Cilj svakog umjetničkog djela jest da podriva dominantni sustav nekog doba, kako umjetnički tako i društveni. Ili ste umjetnik ili ste naprosto vješti zanatlija – smatra Butković.
Nije moguće procijeniti vrijednost neke umjetnosti u trenu kad je ona stvorena, za neka djela potrebno je do 100 godina, dok za djela koja nastaju u sadašnjosti taj je vremenski rok 30 do 40 godina.
– Vrijeme će nakraju prosuditi koliko vrijede moja djela – kazao nam je.
Kako je i sam sudjelovao na Danima performansa, upitali smo ga za opći dojam.
– Što se tiče Dana performansa, tu postoji određeni problem, a to je loša obrazovanost publike što se tiče te umjetničke forme. Naime, gospodin Malogorski izjavio je kako se performansom bave umjetnici koji ne znaju što da rade. To je nonsens – odlučan je Butković po tom pitanju.
Jezik umjetnosti
Naime, nema umjetnosti ni umjetnika koji su sposobni u svakom svom djelu dosegnuti savršenstvo, a tu je još i taj problem publike.
– Da bi se razumijela umjetnost potrebno je poznavati taj jezik, a on se ne uči u nekoliko minuta. Svako umjetničko djelo kompleksan je skup znakova koji čine sustav i da bi se umjetnost mogla razumijeti nužno je učiti taj jezik – mišljenja je Butković.
Tu je problem u samom obrazovnom sustavu.
– Likovna kultura postavlja se kao predmet koji bi djecu trebao naučiti lijepo crtati, a to je pogrešno. Svrha tog predmeta trebala bi, prije svega, naučiti djecu kako ‘čitati’ vizualne umjetnosti, naučiti ih tom jeziku već rano kako bi u kasnijoj dobi bili sposobni razumijevati kompleksnija djela – mišljenja je Butković.
Kad se sve zbroji i oduzme, problem percepcije umjetničkih djela, problem je cjelokupnog društva.
– Ljudi su postali površni u svemu što rade, ni za što nemaju vremena i zbog toga im kompleksna djela koja zahtijevaju razmišljanje i udubljivanje predstavljaju nespoznatljive objekte. A što im je nespoznatljivo, automatski je nebitno.
