– Sad kad pogledam unatrag, kad pogledam osobu koja je otišla na put da zaradi neku paru i da vidi malo svijeta, sad vidim to lice, ali ipak mi se čini da ja više nisam ta osoba – riječi su to Marka Kunića, jednog u nizu potplaćenih radnika u Hrvatskoj koji su bolji život pokušali potražiti negdje drugdje. Marka je put odveo u Kanadu. Priču koju nam je ispričao donosimo vam u zoru Prvoga maja.
Kolika je ta promjena, teško je reći, no izvjesno je kako promjena postoji.
– Prije svega mislim da je najviše na mene utjecao život u Kanadi, naravno. Ali ne u nekom smislu nagle promjene, već polako. Prije dvije godine, otišao sam da zaradim i da se vratim, prije godinu dana već sam bio u dvojbi, a danas sam siguran u svoju odluku da ostanem u Kanadi – rezolutan je Marko.
Ovo je zemlja za nas
Početak nije bio lak, no nije bilo ni preteško, govori nam jer ipak postoji nešto što čovjeku svakako da motivaciju da radi, čak i kad je teško.
– Mnogo ljudi razmišlja da je rad u inozemstvu nešto drugačije od ovoga što imamo priliku gledati, da su u inozemstvu svi toliko radišni da jednostavno ni ne razmišljaju o novcu. Stvari nisu takve, to su priče za djecu, ali ipak ima nešto što čovjeka potiče na rad, a to je činjenica da će te i kod najgoreg mogućeg poslodavca biti plaćeni za svoj rad, da će vaš trud biti, ne nagrađen, već pošteno plaćen. Sjetite se samo kakve gluposti čujemo u Hrvatskoj, kad raznorazne lopine pričaju da Hrvati ne žele raditi, da su lijeni i slično. To su obične gluposti! Pa tko normalan želi raditi i dolaziti nasmješen na posao nakon što 5 mjeseci nije dobio plaću – kazao je Marko.
Dok sjedimo na kavi prolaznici neprestalno staju i pozdravljaju našeg sugovornika.
– To je ono što mi najviše nedostaje, ono nešto nezamjenjivo i neopisivo. Ljudi, znanci, prijatelji. Nakon odlaska odjednom više toga nema, odjednom tisuće sitnica nestanu koje ste do jučer uzimali zdravo za gotovo i morate krenuti ispočetka, korak po korak. I stvoriš novu rutinu – dodao je Marko.
Jedno srce, dva svijeta
Najveći je sukob, govori nam Marko, između svijeta koji ostavljate i svijeta u koji dolazite.
– Lako je kad je povratak izvjestan, vi ste tamo, ali još ste uvijek kod kuće, radite i čekate povratak. Ali kad ti se jednom u glavu uvuče ideja da povratak nije nužan, da je ostanak i više nego moguć, stvari se mijenjaju. Zapravo, dok mi to shvatimo, stvari su se već promijenile i mi smo tu samo da ne znamo što da učinimo. A nešto moramo – dodaje Marko smješkajući se zbog mudrosti koje sipa, sav mudar otkad se vratio iz Kanade.
Ipak, nešto je prevagnulo, neka sitnica ili nešto više?
– Ma nije do jedne stvari, nakupi se mnogo sitnih za, mnogo sitnih protiv i jednog dana probudiš se s jasnim ciljem. Donekle – nasmije se.
A taj donekle jasan cilj vezuje uglavno za svoju obitelj koja će mu se ove godine pridružiti u Kanadi i tamo nastaviti svoj život.
– Obitelj mi najveći razlog odlaska iz Hrvatske. Ako stavimo na stranu što ja želim i ne želim za sebe, znam što sigurno želim za svoju djecu, a to je sigurna budućnost. I nije lako to učiniti, naročito u njihovoj dobi, pubertetu, ali siguran sam da je to ispravna odluka. Trenutačno unajmljujem dvosobni stan, uskoro će mi se u Kanadi pridružiti žena i djeca i nastavit ćemo svoj život na nekom drugom mjestu. Realno, mislim da je Kanada mjesto gdje moja djeca imaju priliku, prvo za kvalitetnije obrazovanje, a nakon toga i za kvalitetno zaposlenje – rekao nam je.
Moli se posljednji neka ugasi svjetlo
I još jedna mlada obitelj odlazi iz Hrvatske, broj stanovnika smanjuje se i sve će političke sile žaliti za time, no ipak ništa se ne će promijeniti, unatoč žalopojkama, političke će elite i dalje podržavati ekonomski sustav koji mlade, produktivne ljude tjera da život za sebe i djecu traže izvan Hrvatske.
– Politika? Otkad sam otišao u Kanadu više i ne razmišljam o našim političarima. Stvarno, čemu to? Pa zbog njih sam otišao iz Hrvatske, zbog njih i njihovih prijatelja koji tjeraju ljude da bježe iz Hrvatske i gledaju na nju kao poželjnu destinaciju za odmor. Mislim da političarima u Hrvatskoj odgovara da odlaze ljudi poput mene, radnici. S jedne strane, otvara se moje radno mjesto, dok s druge strane, novac koji ja zaradim vani dolazi natrag u Hrvatsku. Barem se vraćao zadnje dvije godine – rekao nam je Marko dok je ispijao kavu.
Nema razloga pratiti politiku, niti ga zanima što se događa sad. To je neka zatvorena knjiga koja se više ne otvara. Čuj za neke Šatoraše.
– Kad se sjetim kako sam prije doživljavao sve te stvari i uzimao ih ozbiljno, smiješno mi je. Uvijek isto, nešto zajebu, mi svi od toga radimo teme za razgovor i šokiranje, potom dođe nešto drugo i sve od prije se zaboravlja kako bi pratili nove gadarije naše vlasti. I tako u beskonačnost. Čemu? – pita se, pitamo se i mi.
Hollywood, Frankie boy, Disneyland, baseball i rock ‘n’ roll
Kanada je neko drugo mjesto, mjesto prošlosti i budućnosti, saznajemo. Točnije cijela sjeverna polutka Amerike.
– Pa odrastao sam u nekom nestvarnom odnosu prema toj zemlji, čuo o njoj iz pjesama, gledao je u filmovima… Malo znači odrasti kad su takve stvari u pitanju, to je mitska zemlja i odnos prema njoj na neki je način drugačiji – dodaje.
Amerika je stvarna zemlja, nije samo rad i znoj. Kako radi kao vozač kamiona imao je priliku posjetiti sve zemlje Sjedinjenih Američkih Država, osim Hawaiia i Aljaske. Prve planira posjetiti, drugo nije toliko važno.
– Od svega što sam posjetio, najviše su mi se svidjeli Utah i California, no u Texasu bih se najradije skrasio. U Americi, ne u Varaždinu. Da mi se otvori mogućnost preseljenja u SAD-e učinio bih to – govori Marko već o novim planovima.
Gore nije bilo toliko strašno, kako već ima ljudi iz naših dijelova Europe nije bilo teško uklopiti se.
– Uvijek se naravno nađe neka crna ovca, no generalno, bilo se lako uklopiti. Manjak je što smo ponekad domaći do te mjere da po mjesec dana i ne pričam engleski jezik. Ali, teško je pronaći savršeno mjesto – poentira Marko.
O Hrvatima i Hrvatima
Što o svemu misle Hrvati koji su gore već pustili korijenje?
– Naši, koji su gore naseljeni već duže vrijeme, imaju idealiziranu sliku Hrvatske. Njima je Hrvatska neko mjesto gdje je dovoljno da ste vi Hrvat i automatski je sve u redu. Realne probleme koje mi susrećemo u Hrvatskoj na svakodnevnoj bazi oni ne shvaćaju, a preseljenje u Kanadu ili neku drugu zemlju ne mogu razumijeti, mi smo za njih ljudi koji se žale na savršenu zemlju – govori nam Marko i nezadovoljno okreće glavom.
Naravno, djecu Balkana percipira se kao Ruse, no nekog podcjenjivanja nema. Stranci dolaze u Kanadu iz svih dijelova svijeta i ujedinjuje ih baš činjenica da su stranci daleko od svog doma. Predrasuda nema ni od koga, ni stranaca, ni domaće populacije.
Do koje mjere je Marko udomaćen u Kanadi govori i činjenica da zajedno sa svojim prijateljima kreće u zanimljiv projekt.
– Planiramo osnovati hrvatski Motoklub i cilj nam je… Pa nemamo još cilj, ali radimo na tome – dodaje kroz smijeh.
Neke stvari su ga iznenadile u Kanadi i to ne pozitivno.
– Kanađani nisu nimalo ekološki osvješteni, a u kamionskoj tehnologiji godinama su iza nas. Što se zdravlja tiče, valjda preko 90 posto Kanađana je pretilo. Što se žena tiče, poznat je statistički podatak da su najljepše u Qubecu – ističe nam i napominje kako je taj podatak produkt njegovog višegodišnjeg opažanja.
Uz to izrazit problem u Kanadi je prehrana, zapravo, nemogućnost da se čovjek hrani zdravo. I tu ne misli na neku specijalnu vrstu prehrane, već posve normalnu hranu koja nije podvrgnuta raznoraznim GMO procedurama.
– Uistinu, skoro je nemoguće u Kanadi pronaći zdravu hranu. Ipak, koliko mogu, trudim se jesti zdravo, jesti zeleno i prirodno, a fast food izbjegavati u širokom luku.
V jutro dišeče – bježim, odlazim!
Kada se sve zbroji i oduzme, Hrvatska ima jedan ogroman minus, a to je minus na bankovnom računu ili ako ste sretnik, nula na kraju mjeseca.
– U Kanadi mogu zaraditi za pristojan život, a mogu ga i živjeti. Ne moram razmišljati o tome kako ću iz mjeseca u mjesec. Ne želim više raditi za samo preživljavanje. Radnička klasa ne ide u raj, ali, eto, može bar u Kanadu.
