Kako uopće može doći u pitanje trebamo li zaštititi žene od nasilja, kako uopće može doći do toga da se o tome još uvijek raspravlja u vašoj zemlji, upitala je nekidan u Strasbourgu europarlamentarka Ska Keller hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, aludirajući, dakako, na činjenicu da Hrvatska još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvenciju.
Gospođa Keller njemačka je političarka i zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu. Govori, kažu, šest jezika. Bit će to svakako vrlo zanimljiv podatak za sve premijerove adorante koji su se prošlog tjedna grčili u kolektivnoj sladostrasti nakon što je dotični Ivanu Jakovčiću, Ruži Tomašić i još nekolicini namjernika u Parlamentu prezentirao svoje poliglotske vještine. Istanbulska konvencija u Njemačkoj je stupila na snagu početkom veljače.
‘Mi smo završili javne konzultacije i proces u parlamentu je gotovo dovršen, ali nažalost, rasprava o toj konvenciji nekako je dobila u jednom dijelu javne rasprave kod nas drugačiju dimenziju, tipa rasprave o rodnoj ideologiji, koja supstanci konvencije pokušava prići iz drugoga kuta’, stidljivo je kroz zube procijedio premijer Plenković, naviknut na to da mu pitanja u parlamentu postavljaju samo stranački poslušnici po narudžbi i groteskni lider obespamećene oporbe Davor Bernardić.
Nezahvalno je pretpostavljati je li zastupnica Keller na koncu uspjela pohvatati o kakvim je to drugim dimenzijama riječ, u kojem su točno momentu stvari pošle po zlu i kako to da Konvencija u Hrvatskoj, ravno pet godina nakon što ju je potpisala Milanovićeva Vlada, još uvijek nije stupila na snagu.
S druge strane, ljudski je razumljivo Plenkovićevo nastojanje da se pred bijelim svijetom ne blamira dodatnim objašnjenjima kako su on i njegova Vlada nadasve hrabro i decidirano podvili rep i ustuknuli pred sve agresivnijim protivnicima ratifikacije.
A najglasniji protivnici, da stvar bude zanimljivija, dolaze upravo iz radikalnih frakcija stranke kojoj je na čelu, iz redova koalicijskih partnera koji mu čuvaju većinu na Markovu trgu tražeći zauzvrat određene ustupke, dolaze iz ureda militantnih katoličkih udruga i kaptolskih sakristija.
Diljem Hrvatske, od sjevera do juga, u zadnje se vrijeme sve intenzivnije, gotovo na tjednoj bazi, organiziraju tribine koje imaju jedan jedini cilj – uvjeriti javnost u zloćudni karakter Istanbulske konvencije.
Pojedinci i udruge koji se bore za to da do ratifikacije ne dođe smatraju da se pod krinkom zaštite žena od nasilja u hrvatsko društvo i obrazovni sustav unosi nešto što oni sami najradije definiraju kao ‘opasnu rodnu ideologiju’.
Teologu i bivšem dekanu KBF-a Tončiju Matuliću zakonsko kažnjavanje nasilja nad ženama predstavlja drastičan korak unatrag: ‘Ako čovjek kao slobodno, razumsko i moralno biće nije u stanju na osnovama razumskog i kršćanskog vrednovanja prepoznati, osuditi i suzbiti svako nasilje, pa i nasilje nad ženama, onda to sigurno neće biti u stanju na pravnim osnovama Istanbulske konvencije.’
Slušajući teologa Matulića čovjek bi se s pravom mogao zapitati što će nam onda uopće kazneni zakoni. Ako čovjek kao slobodno i moralno biće nije u stanju na osnovama razumskog i kršćanskog vrednovanja shvatiti da nije lijepo krasti, mrziti ili ubijati, onda ga na to sasvim sigurno neće natjerati nekakva za to zakonski predviđena kazna.
Što su, na kraju krajeva, radili svi ti silni kršćanski filozofi i moralisti ako u dvije hiljade godina nisu uspjeli čovjeku utuviti u glavu nešto tako jednostavno.
Ladislav Ilčić pokroviteljski je, onako von oben, docirao o biološkim razlikama između žena i muškaraca, eksplicirajući pritom razlike u ženskom ponašanju za vrijeme prvog dijela ciklusa i onih nekoliko dana prije menstruacije kada ih uhvati malo testosterona pa znaju biti nepodnošljive, da sad, je li, kako je i sam rekao, ne ulazimo u tu temu.
Željka Markić, spomenimo još i to, kazala je kako ne želi da se u Hrvatskoj zahvaljujući Istanbulskoj konvenciji i pojedinim njenim odredbama omogući da muškarac koji kaže da je žena neometano koristi ženski toalet.
Veći dio onih koji prihvaćaju takvu argumentaciju, utemeljenu nota bene na jeftinoj falsifikaciji činjenica, sasvim sigurno nije pročitao tekst Istanbulske konvencije premda je on u potpunosti javan i dostupan svima.
Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji međunarodni je ugovor koji nalazi svrhu u zaštiti žena od svih oblika nasilja, u suzbijanju svih oblika diskriminacije i promicanju pune ravnopravnosti žena i muškaraca.
Tekst Konvencije vrlo je jasan, pisan istim onakvim jezikom kakvim su pisani i drugi slični dokumenti koji se bave zaštitom ljudskih prava ili temeljnih sloboda. Kao takav, zahtijeva prevenciju nasilja, zaštitu žrtava i kazneni progon nasilnika.
Na ukupno stotinjak stranica, sporni termin roda pojavljuje se u svega nekoliko članaka. Pritom se vrlo jasno navodi što on točno podrazumijeva.
Terminom spola određene su tako biološke razlike između žena i muškaraca. Termin roda, uz koji se ovdje vežu brojne negativne konotacije, poput nastojanja da se razori tradicionalna obitelj i ukinu spolovi, označava pak društveno oblikovane uloge, odnosno stereotipe o ulozi, ponašanju i aktivnostima koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.
A upravo takvi stereotipi i unaprijed zadane društvene uloge vrlo često znaju poslužiti kao povod nasilju nad ženama. Konvencija stoga inzistira da se izgovori koji imaju osnovu u tradiciji, običajima i vjeri smatraju neprihvatljivima za bilo kakav oblik nasilja.
Ratifikacija ugovora neće dakle dovesti ni do kakve rodne ideologije. Muškarci neće preko noći postajati žene niti će se žene preko noći transformirati u muškarce. Kad bi nam bilo do tjeranja šege, rekli bismo ovako: heroine konzervativne revolucije nikakva konvencija neće pretvoriti u milovidne žene niti će od indolentnih mužeka što su se ovih dana raskokodakali o ženskim hormonima napraviti prave muškarce.
Što je onda sporno? Sporno je to što dileri rodne ideologije, upravo po nalogu tradicije i vjere, u glavi imaju vrlo jasnu sliku o tome što bi trebale raditi žene, a što muškarci. Drugim riječima, žene moraju znati gdje im je mjesto.
O tome je prije nekog vremena vrlo nadahnuto pisao doktor teologije Ivica Raguž u Glasu Koncila: ‘Neposlušnost žene izriče se u traženju prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.’
Žena je, tumačio je Raguž, u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, ne želi imati ‘glavu’ – Isusa Krista, Crkvu ili muškarca – kojoj treba biti poslušna.
‘Svi znaju što su kompletne žene’, nadovezao se zatim notorni Davor Pavuna, ‘Tesla je pričao o kompletnoj ženi. To je bila njegova majka. Bila je nepismena, a znala je Bibliju napamet. To su žene koje nama trebaju.’
Žena, ponavljam, mora znati gdje joj je mjesto. Žena je tu da kuha i da rađa, čak i onda kada je silovana, kako nas je svojedobno poučio Vice Batarelo. Radijus njezina kretanja može sezati od štednjaka do postelje. Usta, dakako, moraju biti začepljena, a noge širom razmaknute.
Ako pitate konzervativce, žena je usisavač sperme koji se kvari jednom mjesečno.
Djelovanje konzervativnih udruga i religijsko-političkih pokreta u Hrvatskoj svodi se zapravo na pokušaje stjecanja što veće političke moći. O tome, uostalom, postoji studija znanstvenika s Pravnog fakulteta u Zagrebu, objavljena u zadnjem broju časopisa ‘Politička misao’.
Politička moć posljedično bi omogućila nametanje jednog, obvezujućeg sustava vrijednosti i likvidaciju svih odredbi koje su s njime u koliziji.
Borba za političku moć, dakako, posve je legalna. Problem je u tome što ovdašnji natražnjaci – vođeni valjda onom starom Goebbelsovom maksimom da hiljadu puta ponovljena laž postaje istinom – kao sredstvo borbe zaista ne koriste istinu, nego slaboumne laži, obmane i petparačke manipulacije.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr.
