Nečiju neubrojivost moguće je dokazati i posthumno. Barem je to tako u slučaju generala Ivana Korade, peterostrukog ubojice koji je u mahnitom pohodu krajem ožujka 2008. godine ubio 15-godišnjeg Gorana i baku mu Ciliku Hudić, mještane Davora Petriša i Franju Kosa te policajca Marka Kusanića, piše Slobodna Dalmacija.
Pitanje ubrojivosti ubojice postavljeno je u procesu koji je država pokrenula protiv supruge i sina Ivana Korade kako bi vratila novac isplaćen kao odštetu zbog njegovih zločina. Riječ je o naknadi štete obitelji ubijenog policajca i naknadi štete nastale na vikendici u kojoj je naposljetku Korade, pri upadu specijalaca, propucao sebi glavu.
Sudski vještak zaključio je kako je Korade u trenutku divljanja bio neubrojiv, iako nikada nije bio liječen zbog psihičkih tegoba, i to na temelju iskaza svjedoka. Iz njihovih iskaza vještak je zaključio kako je očito da je psihičko propadanje Ivana Korade trajalo još od ratnih godina, te da je u trenutku zločina bio neubrojiv.
Spis sa suđenja na kojem se odlučivalo o naknadi štete pun je, naime, dokumenata koji detaljno opisuju sve generalove ispade. Od nekih se opisa okreće želudac, piše Slobodna Dalmacija.
Iz svega je jasno da je država godinama tolerirala generalove ispade, koji su postajali sve agresivniji i agresivniji, da bi na kraju eskalirali stravičnim zločinima.
U jednom od tih ekscesa sudjelovao je neposredno i, u to vrijeme satnik, Mile Katić, koji će se potom pojaviti kao svjedok koji je posthumno svjedočio o generalovoj neubrojivosti.
Riječ je o zlostavljanju umirovljenog načelnika Podcentra Sigurnosno-informativne službe Varaždin, kojega je Korade imao na zubu zbog izvještaja o problematičnom ponašanju kako samog Koradea, tako i o problemima unutar Sedme gardijske brigade kojom je zapovijedao.
Problemi su počeli sa samim početkom ustroja Sedme brigade, kako se može iščitati iz izvješća Sigurnosno-informativne službe od 6. studenog 1995. godine, pod brojem 512-18-01-95-10102. Korade, naime, nije dopuštao nikakvu vanjsku kontrolu ustroja i popune brigade.
Napetosti između Korada i vojne obavještajne službe eskalirale su 27. listopada 1995. godine, kada je bivšeg načelnika SIS-a nazvao vlasnik gostionice ‘Bijeli konj’ u Varaždinu i zamolio ga da hitno dođe u njegov lokal.
Pokazalo se da je riječ o zasjedi, budući da ga je već na ulazu s pištoljem dočekao Koradin suradnik, satnik Mile Katić.
Isti taj Katić je, dakle, uz prijetnju pištoljem uveo umirovljenog SIS-ovca u kafić u kojem ga je čekao general Korade s još desetak osoba, među kojima su bile dvije žene. Uslijedilo je cjelonoćno premlaćivanje, ponižavanja i seksualno zlostavljanje, čiji su opisi previše mučni za novinske stupce.
Osim što su mu stalno ‘kružili’ nožem po vratu, tukli ga, prisiljavali ga da puzi i ljubi generalu čizme i prisiljavali ga da pije enormne količine alkohola, pokušavali su ga natjerati da dozove svoje kolege iz tajne službe kako bi ih sve odveli na obalu Drave i poubijali, što on nije poslušao.
Ovaj je incident valjda ipak bio previše pa je protiv generala, spomenutog Mile Katića, jednog pukovnika i jednog natporučnika pokrenuta istraga, no unatoč molbama sa Županijskog suda u Bjelovaru, Glavni stožer nikad nije osigurao prisutnost osumnjičenih na sudu, pa nisu nikad ni ispitani.
– Sve ukazuje na to da se teror od strane zapovjedništva 7. g. br. širio i širi se na sve strukture društva u Varaždinu i da su veliku dozu straha usadili u sve. Ovo potvrđuje i inertnost policije i SZUP-a (civilna obavještajna služba, op.a.) jer oni ‘ne mogu’ pronaći svjedoke događaja, a i svjedoci civili su toliko uplašeni da su se sakrili ili ‘razboljeli – zaključuje se na kraju spomenutog izvještaja SIS-a.
No, već tada je bilo jasno da je riječ samo o vrhu ledenog brijega. Izvještaj počinje sumnjivim raspolaganjem novcem iz Fonda sv. Nikole namijenjenog kupovanju oružja, iz kojega je tijekom 1992. novac podizan bez ikakvih računa i predavan Koradina ruke.
Potom se navodi anonimna predstavka iz 1993. godine, koja navodi kako je general bio nazočan ubojstvu dvojice gardista u Varaždinskim toplicama ‘od strane vojnog policajca s kojim je Korade bio blizak’; spomenute sukobe sa SIS-om oko imenovanja djelatnika za obavještajne poslove u brigadi; incident u Tribunju u listopadu 1994. godine u kojem je Korade, teško pijan, fizički maltretirao četvoricu pripadnika brigade koje je zatekao u gradu, nakon što se sukobio s konobarom u jednom kafiću u Tribunju.
Generalov ubilački pohod imao je svoju uvertiru koja je trajala godinama, a država je sve to promatrala sa strane i nije poduzela baš ništa da sve to zaustavi.
Odvjetnica Ana Perković Žaja, koja je zastupala generalovu suprugu i sina protiv tužbe države, smatra da mu je država gurnula oružje u ruke i da je barem suodgovorna za pogibije nevinih ljudi:
– Odgovorna za sve je definitivno država. Od prvog trenutka otkada je kao general Hrvatske vojske počeo pokazivati znakove iskliznuća iz standardne normalne osobe, njega je trebalo opservirati. On je ipak bio general, i ne bilo koji, nego general koji je u svojem okruženju bio institucija. Umjesto toga, sve su tolerirali, nisu mu oduzeli oružje, nisu poduzeli ništa, piše Slobodna Dalmacija.
