Što se samog ulaska u Knin tiče, Božena ističe kako je cijelo to vrijeme obilježeno umorom i snažnim uzbuđenjem. Evo njezine priče...
Uobičajeno je da se pri spomenu Domovinskog rata govori o
braniteljima i junacima, no pritom se zaboravlja kako je i nemali
broj žena bio sastavni dio hrvatskih vojnih snaga, koje su na
mnoge načine dale svoj doprinos u ratu od čijeg je završetka
prošlo sada već 20 godina.
Jedna od tih žena je i natporučnica Božena Šimek –
Šuplika, medicinska sestra iz Varaždina, koja je odmah
po osnivanju 7. gardijske brigade ‘Puma’ donijela odluku kako joj
je mjesto – na terenu.
Osim toga, Božena, Boba ili Ena, kako je sve nazivaju, bila je u
prilici da među prvima uđe u oslobođeni Knin toga 5. kolovoza
1995. godine, i to kao prva žena.
Donosimo priču o Boženi koju smo objavili uz obljetnicu Oluje
prije tri godine.
– Iskreno, kad sam se odlučila pridružiti ‘Pumama’, nitko od
mojih bližnjih nije se začudio toj odluci – kazala nam je.
U ratu je provela 804 dana i cijelo je to vrijeme bila na
bojišnici.
– Ali treba imati na umu da sam u samom ratovanju provela 37
dana, dok smo ostale dane proveli u vježbanju koje je, u našoj
brigadi, bilo uistinu naporno – dodala je Božena.
Oslobođeni Knin
Što se samog ulaska u Knin tiče, Božena ističe kako je cijelo to
vrijeme obilježeno umorom i snažnim uzbuđenjem.
– Na ulasku u Knin, kako smo krenuli prema trđavi, odmah smo
krenuli u krivu stranu. No, nakon što smo ispravili tu prvotnu
grešku, okrenuli smo na pravi put. Ono što najviše iznenađuje u
cijeloj priči jest to što uopće nismo razmišljali o tome da bi na
tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema
vrhu, gotovo kao turisti – kazala nam je natporučnica.
Na vrhu je bila izvješena ‘kriva’ zastava, a pri pokušaju njezina
skidanja dogodilo se nešto što je moglo završiti i tragedijom.
No, tada toga nitko od onih koji su stajali pored jarbola nije
bio svjestan, to su doznali tek kasnije.
– Zastava je dugo stajala gore, nismo je mogli lako skinuti. Naši
dečki, koji su bili dolje u tenkovima, došli su na drugu ideju.
Naime, vješti kakvi su bili, mislili su ‘skinuti’ zastavu
preciznim hicem. Nasreću, mi smo je skinuli prije nego što su
proveli svoj plan u djelo, radilo se o minutama. Ne želim ni
znati što bi od nas ostalo da je došlo do toga – dodala je Božena
kroz smijeh, no, priznaje, ne bi bilo ugodno da je došlo do takve
tenkovske intervencije.
Fotoaparat u ratu
Iako je u rat otišla kao medicinska sestra, radila je i druge
stvari. Strast joj je bila, i još uvijek je, fotografiranje.
– Doslovno sve sam gledala kroz objektiv. Najveći problem bio je
u tome što bi zbog fotoaparata zaboravila na situaciju u kojoj se
nalazim pa bi uslijedio Mirko i Slavko scenarij,
ono ‘Mirko, pazi metak! Hvala, Slavko’ – pričala nam je,
prisjetivši se kako je često neoprezno reagirala zbog
fotografiranja.
Pokušala nam je prenijeti iskustvo s terena, i sama svjesna da to
nije ni približno moguće.
– Vi niste svjesni što događa, cijelo vrijeme ste napeti i sva
osjetila su vam na sto posto. Najteže je to prenijeti drugima, vi
ispričate što je bilo, no to je daleko od proživljenog –
zaključila je.
U vojnom sustavu ostala je do 2006. godine, nakon čega je otišla
u punu mirovinu s 35 godina staža.
– Taj sustav jednostavno imate ili nemate u sebi. Ja volim imati
šefa koji mi daje naredbe, ali tada zahtijevam slobodu u njihovu
izvršavanju – objasnila je Božena.
Daleko od svakodnevnice
Prisjetila se kako je u Kninu bila prisutna i svojevrsna
nestašica hrane.
– Grad je bio prazan, trgovine prazne, nije bilo vode. Jeli smo
samo pršute koje smo tamo pronašli, a od tekućina na raspolaganju
smo imali vino, pivo i gusti sok. I nijedno od toga nije mi
odgovaralo. Iako izgleda kao da smo barem imali priliku uživati u
pršutu, po povratku kući sedam godina nisam ga mogla smisliti.
Ratno stanje udaljilo je nju i suborce od civilizacije.
– Novac koji smo i imali nije imao baš neku funkciju, tako da sam
kupovala zlatni nakit. Drugoga nije bilo. Tako je u Livnu bila
jedna zlatarna i jedan prsten mi je zapeo za oko, ali nikako da
ga kupim. I onda, kasnije, na taj 5. kolovoza, došao je do mene
vlasnik te zlatarne i poklonio mi ga je. Nisam ga nikad skidala s
ruke, a vjerojatni ni još sada ne bih da ga nisam morala odnijeti
na popravak, jedan dio je otpao – ispričala nam je još detalja o
boravku u Kninu.
Predsjednik Franjo Tuđman
Franju Tuđmana, prvog predsjednika Republike
Hrvatske, Božena je imala priliku sresti dva puta.
– Sjećam se kad smo saznali da dolazi u Knin… Odmah smo
odlučili stvari malo dotjerati u red. Tako da sam ja provela dan
uređujući prostoriju u kojoj smo trebali svi zajedno boraviti.
Ali na dan kad je stigao, došao je do te prostorije, pogledao
unutra i rekao ‘Vani je predivno vrijeme, pa nećemo valjda biti
unutra’ – dodala je kroz smiješak.
Na odlasku, također se susrela s njime.
– Dok sam naokolo fotografirala, čula sam da me zovu. Predsjednik
je odlazio helikopterom i tražio da me vidi prije odlaska. Kad
sam stigla, rekao mi je da je morao ‘pozdraviti svoju Zagorku’.
Bila sam preponosna – opisala je natporučnica u mirovini Božena
svoj susret s Franjom Tuđmanom.
Mišljenje o njemu nije promijenila do danas, još uvijek o njemu
misli najbolje.
– Za mene je on bio vizionar i da je duže poživio stvari bi danas
drugačije izgledale. Problem koji mi danas imamo leži u neznanju
kako živjeti demokraciju, no ima i drugih problematičnih točaka u
novijoj hrvatskoj povijesti. Možda bi bilo bolje da je
socijalistički sistem poživio još neko vrijeme, bez takvog naglog
uskakanja u pretvorbu. Zbog toga su mnogi dečki koji su otišli u
rat, nakon povratka bili nezaposleni – zaključila je Božena.
Očekivanja i stvarnost
Ispričala nam je i jednu zanimljivost vezanu uz iskustvo s
neprijateljskim postrojbama.
– Ja sam jednostavno željela vidjeti četnika i kad mi se za to
ukazala prilika, nisam je željela propustiti. Očekivanja su bila
filmska, zamišljala sam neku vrst vukodlaka s iskešenim zubima,
ali kad su me napokon odveli do zarobljenika, ispred mene se
ukazao 19-godišnji mladić, golobrad, sportaš.
Dodala je kako je taj mladić razmijenjen kasnije i napomenula da
je odnos prema zarobljenicima bio iznimno dobar.
Pogled u budućnost
Danas se Božena aktivno bavi streličarstvom.
– Život mi u godinama iza rata teče sve brže pa sam se, eto,
vratila svojoj staroj ljubavi, sportu, ali ovaj put u novom ruhu.
Posljednjih se godina bavim streličarstvom u Streličarskom klubu
‘Cekin’ – kazala je Ena.