9.2.1890. Umro je u Beču barun Metel Ožegović barlabaševečki i belski, Ilirac, jedan od najistaknutijih hrvatskih političara 19. stoljeća. Rodio se u Zagrebu 4. svibnja 1814. godine. Nakon školovanja i studija prava u Pešti, zaposlio se u Varaždinu gdje je od 1831. godine bio podbilježnik, a od 1836.do 1845. godine veliki bilježnik Varaždinske županije. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu – Družtva Narodnoga – prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Metel Ožegović obavljao je brojne političke dužnosti: bio je zastupnik Hrvatskog sabora u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru, tajnik Ugarske dvorske kancelarije, vijećnik Vrhovnog kasacijskog suda, član Državnog savjeta, savjetnik u mnogim državnim institucijama. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarsklog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
9.2.1750. Varaždin dobio pravo na osnivanje građanske čete ‘purgara’. Varaždinska građanska četa ‘purgari’ ima tradiciju dugačku skoro 270 godina. Tijekom 17. stoljeća gradsko je poglavarstvo organiziralo dobrovoljačke čete koje su brinule o održavanju reda i mira u gradu. Od ranije je grad bio podijeljen na četvrti u kojima su oboružani građani imali zadaću brinuti se o sigurnosti. U vrijeme vladavine carice Marije Terezije 1750. godine, došlo je do reorganizacije gradske uprave, a Varaždinci su dobili pravo osnovati građansku četu u uniformama i s oružjem. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u vrijeme Napoleonovih prodora u ovaj dio Europe, u varaždinsku građansku četu morali su stupiti svi vojno sposobni građani. Četa je brojala 250 ljudi podijeljenih u dvije satnije. Jednu satniju činili su ‘grenadiri’, a drugu ‘mušketiri’. Razlikovali su se po odjeći. ‘Grenadiri’ su imali plave frakove, bijele hlače pripijene uz tijelo, nosili visoke čizme, prekrižene bijele remene, imali visoku kapu ukrašenu dvoglavim crnim orlom i s uzicama crne boje. Kasnije su tu kapu zamijenili kapama od medvjeđeg krzna. Pripadnici satnije ‘mušketira’ nosili su dolame tamnozelene boje, uske hlače crvene boje izvezene gajtanima, na glavi su imali visoke crvene kalpake, a na nogama čizme. Građanska četa ‘purgara’ imala je vojničke zadatke i 1848. godine prigodom rata s mađarima. Godine 1990. Garda je ponovno zaživjela. Odore Varaždinske građanske garde u današnjem obliku postoje od 1836. godine. Aktivnosti Purgara danas su uglavnom turističke i ceremonijalne naravi (npr. držanje straže subotom ispred Gradske vijećnice, za važnije gradske i županijske obljetnice i sl.)
9.2.1454. U jednom dokumentu se prvi puta spominje hospitala u Varaždinu. U većim naseljima postojali su od davnina hospitali, ustanove za smještaj nemoćnih, starih, bolesnih i siromašnih ljudi o kojima je brigu vodio grad uz potporu brojnih dobrotvora. Ne postoji točan podatak gdje se tada zgrada hospitala nalazila, pretpostavlja se da je bila u blizini franjevačke crkve na prostoru današnje palače Hercer. Broj korisnika hospitala stalno se povećavao pa je gradsko poglavarstvo 1776. sagradilo novi hospital, zgradu u današnjoj Nazorovoj ulici 26. koja je kasnije pretvorena u stambeni objekat. Gradski hospital, zapravo bolnica, sagrađena je 1839. godine u sadašnjoj Prešernovoj ulici, koju su Varaždinci nekoć zvali Bolničkom ulicom, ali je zgrada srušena 1982. godine. Prema mišljenju povjesničara Krešimira Filića prvi hospital u Varaždinu vjerojatno su utemeljili u 12. stoljeću Ivanovci (Hospitalci) uz svoju crkvu i samostan.
