Svjetski dan beskućnika obilježen je na Franjevačkom trgu u Varaždinu, a prilika je to da se brojni građani upoznaju s problemom koji tereti sve više populacije...
Hrvatska Mreža za beskućnike, zajedno s
Udrugom ‘Novi put’ Varaždin, i ove je
godine obilježila Svjetski dan beskućnika.
Iako je službeni datum obilježavanja 10. listopada, udruga je
odlučila iskoristiti subotnje jutro u gradu stoga su danas, 6.
listopada, predstavili svoje radove i aktivnosti.
Udruga je osnovana 2010. godine u Varaždinu, a cilj joj je
‘promicanje, razvoj i unapređenje skrbi i beskućnicima, pružanje
stručne i savjetodavne pomoći te unapređenje kvalitete života
beskućnika’.
– Djelujemo na adresi Vodnikova 6 u Varaždinu, a dosadašnjih smo
godina ovaj dan oblježavali u prenoćištu. Ove smo godine na
Franjevačkom trgu sa željom da građane osvijestimo o ovom
problemu – rekao je voditelj prenoćišta Nikola
Dugandžić.
U prenoćištu je trenutno smješteno 15 osoba, od toga 13 muškaraca
i dvije žene.
– Vodimo brigu o njima, njihovoj prehrani, skrbi, zdravstvenoj
zaštiti, školovanju, pa i zapošljavanju. Iako nam je kapacitet 15
osoba, u zimskim mjesecima broj naraste i do 20. Nikad se nije
dogodilo da nekog nismo prihvatili – napomenuo je
Dugandžić.
Buđenje u jutarnjim satima, doručak, zatim odlazak na posao ili
pak druženje u udruzi, tako izgleda dan kod njih, prepričao je
voditelj.
– Imamo i radionice šivanja, psihosocijalnu zaštitu, a mogu
gledati televiziju ili čitati knjige – dodao je.
Teško je reći točan broj beskućnika u gradu, to nitko ne zna, ali
potreba bi bila otprilike za 25 ljudi, rekao je Dugandžić koji je
zadovoljan stanjem u prihvatilištu.
– U odnosu na druga prenoćišta imamo dobre smještajne uvjete,
Grad nas financira gotovo u potpunosti, jedan je socijalni radnik
stalno zaposlen, a u noćnim satima su tri osobe koje paze na red.
Dodajmo da su neki korisnici skloni alkoholu i nisu se
pridržavali kućnog reda pa su nas bili primorani napustiti.
Korisnik prihvatilišta je i 64-godišnji Zdravko.
– Inače sam Varaždinac, živio sam kao podstanar 16 godina kod
gospođe koja je, kako bismo rekli, bila dobra i zla. Nakon što su
prostor prodali, novi gazda dao je rok da se moram iseliti. Drugi
stan si nisam mogao priuštiti budući da živim od 800 kuna na
mjesec i tako sam završio bez krova nad glavom.
Ipak, sadašnjim mjestom boravka je zadovoljan.
– U prihvatilištu radimo, imamo svoje aktivnosti, nije baš bajno,
ali bolje je nego na ulici.
Zdravko je izučeni rezbar, a upravo kaže, dogovaraju da bi u
udruzi nabavili pribor za rezbarenje.
– Znam raditi kipove, slike, ukrasne kutije za nakit, svašta, a
najvažnije je da se ne predam! – rekao je.