Malo Varaždinaca i ostalih njihovih europskih i američkih vršnjaka zna da su i u Varaždinu postojale vještice, barem u očima onih koji su ih osuđivali i palili na lomačama, kao i u očima njihovih susjeda.
I dok pišem ovaj tekst, milijuni malenih Amerikanaca s
nestrpljenjem očekuju jedan od njima najomiljenijih praznika u
godini.
Na tisuće i tisuće klinaca te će se noći prerušiti, maskirati u
najomiljenije im likove iz filmova, stripova, bajki i urbanih
legendi. Na vratima, za tu prigodu, posebno dekoriranih kuća i
stanova opetovano će se tjekom te noći čuti ‘Trick or Treat!’
I one obitelji koje su odabrale ‘treat’ proći će bolje, podijelit
će klincima slatkiše. One pak obitelji koje će nekim čudom
odabrati prvu varijantu, imat će drugo jutro prilčno posla oko
čišćenja pobacanih rola wc papira na krovove njihovih kuća i
ribanja prozora te ulaznih vrata od tragova bačenih jaja.
Milijunske zarade
Takav je Halloween u Americi i djeca ga vole. No
ne vole ga samo maleni – voli ga i industrija koja na tom
prazniku zaradi astronomske milijunske iznose, zahvaljujući
raznim tematskim parkovima, maskama, filmovima i svim ostalim
proizvodima vezanim uz ovu jedinstvenu noć. U nekim saveznim
državama novac zarađen na ovoj noći uvelike premašuje čak i
također komercijalizirani Božić.
Iako Ameri, ali i Kanađani, Australci, Novozelanđani, Englezi,
Irci i Škoti taj praznik zovu Halloween, što dolazi od
‘All Hallows Eve’ ili, u nekom slobodnijem
prijevodu, ‘Noć svih svetih’, ni ostale države, čini se, nisu
ostale imune na čari te noći pa tako ni Hrvatska, odnosno
Varaždin, u kojem se sramežljivo i pomalo prve izdubljene tikve
pojavljuju u ugostiteljskim objektima sredinom 90-ih godina u
sklopu organiziranih tervenki pod nazivom ‘Noć
vještica’.
Histerija duga 500 godina
No ono što malo mladih Varaždinaca i ostalih njihovih europskih
ali i američkih vršnjaka zna jest činjenica kako su i u Varaždinu
postojale vještice, barem u očima onih koji su ih osuđivali i
palili na lomačama pa čak i u očima njihovih susjeda.
Malo njih zna kako je gotovo 500 godina na prostorima tadašnje
Hrvatske vladala histerija koja je u brutalnu smrt odvela brojne
žene, ali i pokojeg muškarca.
Malo ih zna za rad i djelovanje inkvizicije. I, srećom, nikad
neće doznati kako zvuči osoba koja je živa spaljena.
Malo pisanoga traga
Još uvijek ne postoje cijeloviti podaci koji bi povjesničarima
ili onima koji se žele baviti poviješću varaždinskog progona
vještica bili dostupni. Tek se jedan manji dio može pronaći u
varaždinskom Državnom arhivu i u varaždinskom Gradskom
muzeju.
Teško je za povjerovati da je toliko malo pisanog traga ostalo
iza toliko godina sustavnih progona i kažnjavanja. Možda se jedan
dio krije u nekoj od biblioteka varaždinskih crkvi ili pak u
samostanu. No to su tek puka nagađanja.
Ono čime se raspolaže ipak daje kakav takav uvid u vjerovanje i
procesuiranja varaždinskih ‘coprnica’, koje svojim zlodjelima
nisu nimalo zaostajale za svojim europskim kolegicama.
Inkvizicija u Hrvatskoj od 13. stoljeća
Inkvizicija se u Hrvatskoj, zahvaljujući sačuvanim samostanskim
dokumentima, spominje već u 13. stoljeću, kada, iako se ne zna
točna godina, papa Grgur IX. ustupa
Dominikanskom redu inkvizitorska prava.
Od tog momenta počinju kažnjavanja i proganjanja svih onih koji
se svojim dijelima ili mišlju suprotstavljaju Crkvenom
nauku.
U samom su početku kazne bile blage, financijskog karaktera,
bičevanjem te raznim javnim osramoćivanjima i čini se kako su
kažnjavani bili podjednako i muškarci i žene.
Malleus Maleficarum
S vremenom su pojedini crkveni dostojanstvenici i mislioci počeli
isticati ženu kao potencijalni problem, a što se posebno ističe u
svojevrsnom udžbeniku za proganjanje vještica, zloglasnoj knjizi
‘Malleus Maleficarum’, ilitiga ‘Malj za vještice’, kojeg
potpisuju dominikanci Henrich Institoris i Jacob Sprenger, izdanu
1487. godine.
Tim teološkim (ne)djelom započinju stravična zlodjela nad ženama.
Mizoginija raste i uzima do tad neviđene užasne razmjere.
Prvi slučaj iz Varaždinskih Toplica
Najstariji sačuvani dokument jednog sudskog procesa protiv
vještica s ovog područja nije vezan uz Varaždin, već uz
Varaždinske Toplice. Proces se 1585. godine vodio protiv čak tri
žene: Urše Bešenić, Dore Golubice i Kate
Kavničijanke.
Navedene je za ‘čaranje’ i ‘savez s vragom’ optužio njihov
sumještan Matija Škof, koji je tom prilikom
izjavio kako ga je jednom kada se vraćao kući iz svog vinograda
zahvatio snažan vjetar od kojeg je toliko onemoćao da je tri dana
bio nijem. Odmah je posumnjao na navedene dame, koje su, prema
njegovim riječima, i od prije među pukom poznate po sličnim
nedjelima.
Suđenje nije trajalo dugo, ubrzo su spaljene na lomači.
U jednoj godini četiri žene na lomači
Nešto je blaža kazna, iste te godine, snašla njihovu sumještanku
Jelu Suštić, optuženu da je prorekla smrt nekom
djetetu. Ona ja za razliku od svojih sumještanki, tek protjerana
iz Toplica.
Što se Varaždinskih Toplica i njihovih coprnica tiče, 1699. je
bila godina kada su na lomači gorjele: Ana Kos, Magdalena
Longin, Doroteja Osefić Katarina
Prpić, optužene da su ‘škodile ljudima i blagu magijskim
sredstvima i činile štetui poljima’.
Varaždinska priča iz 1709.
Varaždinska priča o coprnicama, barem što se dostupnih dokumenata
tiče, počinje tek 1709. godine, iako je progona, kažnjavanja i
torture kojom su se iznuđivala priznanja, zasigurno bilo i prije
u ovome gradu.
Dokumentirana priča toga suđenja u najmanju je ruku – bizarna.
Naime, navedene godine je krčmar Ivan Špoljarić
optužio Katarinu Cik i Margaretu
Vidmar da su coprnice zato jer su ga napale i pretukle.
Da bi dojam o vješticama bio potpun, dodao je još i da su čarale
nad njim. Obje su žive spaljene.
‘Dizala je oluju i širila pošasti’
Tri godine nakon tog suđenja, 1712. godine je spaljena
Elizabeta Valek, jer je ‘pravila tuču, dizala
oluju, širila pošasti i ubijala ljude’.
Godine 1718. u najgorim su mukama u plamenu svoj život skončale
Barbara Štrigarić, Dora Topolča, već iduće
godine Magdalena Topolča, dok je Barbara
Horvat Požirak umrla u gradskoj tamnici, vjerojatno od
posljedica mučenja.
Desetak se sudskih procesa vodilo protiv žena u tzv. Belskoj
župi. Sve navedene žene, bez obzira koliko banalana optužnica
bila, dijelile su sličnu sudbinu kao i ostale optužene diljem
Europe, u kojoj je pošast inkvizicije u to vrijeme polako ipak
jenjavala.
Nakon optužbe, a prije gotovo uvijek poznate presude, ove su
nesretnice prolazile nezamisliv užas. Ispitivanje i mučenje…
(nastavlja se)