Najčešće se spominju dvije lokacije na kojima je prema nekim podacima bio podignut gradski toranj, a u čijem se podrumu nalazila ta prostorija. Bilo kako bilo, ta je tamnica mnogo godina bila ispunjena najgorim kricima mučenih žena.
Put do lomače za svaku je optuženu ženu bio put užasa, agonije i
neizrecive boli. No prije primjene torture, kojom bi se iznudilo
priznanje, ali i još neki drugi podaci, uslijedilo je opsežno
ispitivanje.
Iako je sudski proces protiv vještica bio u najmanju ruku
apsurdan, jer se, naime, žene nisu smjele braniti, a tužitelji su
tijekom procesa dodavali izmišljene dokaze protiv njih, ipak se
radilo po jednom napisanom zakoniku.
Rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand
III. 1656. godine izdaje svoj ‘Zakonik o sudskom
kaznenom postupku’, tzv. Ferdinandeju. Ukratko,
bio je to skup sudskih propisa, donesenih za potrebe sudstva
austrijskih zemalja, dok u Ugarskoj, užoj Hrvatskoj i Slavoniji
taj zakon nije bio službeno na snazi.
Na meti uglavnom žene
No s obzirom da naše područje nije imalo vlastiti kazneni
zakonik, Ferdinandeja se primijenjivala i de iure i de facto.
Dakle, Ferdinandeja ili, kako se još zvala, ‘Praxis criminalis’,
bila je zapravo pravna osnova na kojoj su osnovane sve
monstruozne presude u progonima žena s kraja 17. stoljeća do
završetka samih progona. Njima se gotovo sigurno služilo i kod
slučajeva ‘varaždinskih coprnica’.
Iako se moglo optužiti svakog za čarobnjaštvo ili vještičarstvo,
na meti su ipak bile i ostale uglavnom žene. Dob nije igrala neku
pretjeranu ulogu, mada su ipak najčešće proganjane žene starije i
srednje dobi te udovice.
Nisu pošteđena ni ženska djeca
Na europskoj razini lomače nisu bila pošteđena ni ženska djeca.
Tim više ako bi majka bila optužena i spaljena, odmah se oko
zakona bacilo i na žensku djecu, jer se vjerovalo kako
vještičarstvo prelazi sa žene na ženu. No takvih je slučajeva
bilo vrlo malo, barem u ovim krajevima.
Tužba se uglavnom bazirala na sumnji da netko među mještanima
radi štetu ljudima, stoci ili poljoprivrednim usjevima. Bio je i
slučaj kada je jedna žena proklela svoga susjeda, a taj je nedugo
potom igrom slučaja preminuo. Sudbinu nesretnice ni ne moramo
nagađati.
Nešto lakša je kazna dosuđena topličanki Jeleni
Suštić, optuženoj da je prorekla smrt nekom djetetu.
Protjerali su je iz Varaždinskih Toplica.
Gdje je tamnica bila u Varaždinu?
Osumnjičene su se vrlo brzo našle u gradskoj tamnici.
Oko toga gdje se u varaždinskom slučaju nalazila gradska tamnica
još se uvijek lome povjesničarska koplja. No najčešće se spominju
dvije lokacije na kojima je prema nekim podacima bio podignut
gradski toranj, a u čijem se podrumu nalazila ta
prostorija.
Jedna od lokacija bi bila na današnjem mjestu glavnog gradskog
trga, Korza, ili pak negdje u neposrednoj
blizini župne crkve sv. Nikole. Bilo kako bilo,
ta je tamnica mnogo godina bila ispunjena najgorim kricima
mučenih žena.
Na udaru posebno ljekovite masti
Kada se optužena našla u spomenutoj tamnici predstavnici vlasti
brže bolje pošli su u istraživanje optuženičenog prebivališta.
Tražilo se sve što bi moglo upućivati na ikakvo magijsko
djelovanje ili čaranje: nepoznate masti, ulja i praške, ljudske
kosti, slike probodene iglama, hostije, kristale, papire koji bi
sadržavali potpisane ugovore s demonima, knjige o magijskim
umijećima i slično. Posebno su na udaru bile masti.
Vještičja mast možda je i najspominjanije pomagalo u inače
prebogatom vještičijem arsenalu magijskih potrepština. Ono što je
najbolje, vjerojatno jedini koji je uistinu funkcionirao.
Naime, daleko od toga da ljudi tijekom povijesti nisu kombinirali
i pritom otkrivali razna ljekovita svojstva flore koja ih je
okruživala pa su tako raznim kombinacijama i spravili mast koja
je u najmanju ruku bila – (pre)halucinogena.
Halucinogeni koji izazivaju osjećaj letenja
Zbog dobrobiti čitateljstva Varaždinskog.hr, neću iznijeti
recept. No spomenut ću samo kako su za spravljanje dotične
‘masti’ u određenim dozama korištene biljke: verbena, crvena
bazga, belladona ili velebilje, amanita muscaria ili gljiva
muhara i, čini se, uvijek popularna bunika, kojoj 2009. nije
odolio ni HDZ-ovac Luka Hodak, a koji je tijekom
jedne organizirane šamanske zabave svome susjedu ponudio žlicu
kompota od ove biljke, od koje je ovaj nedugo potom –
preminuo.
No vratimo se na mast. Među ‘učenim’ ljudima onoga vremena
poznatija i kao ugentum pharelis, navedena se pomada, izrađivana
od redom otrovnih biljaka, u odmjerenim dozama nanosila na kožu
kroz koju se upila u organizam izazivajući već spomenute
halucinacije od kojih je ona najčešća bila – osjećaj letenja.
Upravo je ta zabluda mnogim ženama ostala u živom sjećanju nakon
otrježnjenja pa su pod torturom često navodile kako su na
metlama, ali i ostalim kućanskim predmetima, letjele u noći,
najčešće na tzv. ‘coprničko spravišče’ ili Sabbath, o kojem ćemo
nešto više reći kasnije.
Ugovor s demonom
Na ispitivanjima vještica mnogo se toga htjelo doznati, a pitanja
su uglavnom bila ovakvog karaktera: Imate li ugovor sa demonom,
ako da, u kojem obliku i kada je sklopljen te na koje vrijeme? Je
li ugovor sklopljen usmeno ili pismeno? Na kojem mjestu te s
kojom namjerom? Je li itko bio prisutan? Gdje se nalazi ugovor i
što je dotičnu navelo na sklapanje istog? Je li vršila
čarobnjačke čini? Koliko puta, na kojim mjestima i u koje vrijeme
i slično.
Naravno, kako su optužene na ova pitanja redom sve niječno
odgovarale, Crkva se i za takvu situaciju osigurala pa je u
procesu inkvizicije itekako koristila mučenje kao glavno oružje
za blagoglagoljivost te dobivanje željenih rezultata, točnije
odgovora.
Uvođenje torture
Torturu je u inkviziciji dozvolio papa Inocent
IV. 1252 godine pa se vrlo brzo nakon njenih početaka u
‘ tek u iznimnim slučajevima’, počela koristiti u svakom
ispitivanju.
Nakon usmenog dijela uslijedio je i onaj praktični, u vidu
pregledavanja tijela. Optužena je bila svučena do gola, a zatim
obrijana i ošišana na ćelavo. Svrha toga bilo je traženje tzv.
đavoljeg pečata, poznatog i kao sigillum diaboli.
Taj se navodni pečat uglavnom pokazivao kao madež ili bradavica
pa su dermatološke imperfekcije kože bile dostatni dokaz kako je
nesretnica sklopila ugovor s Nečastivim.
Tražilo se po cijelom tijelu, ispod noktiju, u nosnicama, iza
ušiju, pod pazuhom, a ako se kojim slučajem nije pronašlo ništa
neobično na vidljivom mjestu, pronašlo se na nevidljivom. U nekim
slučajevima gradski bi liječnici ili tko god već pregledavao
tijelo optužene, pronašli sumnjiva obilježja ispod vjeđa ili
unutar spolnih organa.
Ti su madeži potom probadani iglom jer se vjerovalo kako vještica
neće osjetiti bol, a nedostatak suza ili mogućnosti plakanja
također je bio neoborivi dokaz kako je optužena u dosluhu s
Vragom.
Iščupani madež sucu na uvid
Ako ste žena, pokušajte sebe zamisliti u situaciji u kojoj gola i
obrijana stojite pred dvadesetak ljudi od kojih vas jedan svugdje
pregledava i bode iglama. Kod nekih je količina šoka bila
dovoljna da zatomi ikakve emocije, a to im je ujedno bila i
presuda.
U nekim se slučajevima navodi i kako se pronađeni ‘dokaz’,
odnosno madež čupao, vadio kliještima, ma gdje god se nalazio te
je predočen sucu na uvid.
Nema sumnji i da je neka od naših Varaždinki dijelila istu bolnu
sudbinu sa ostalim europskim vješticama.
Crna mačka kao Sotonin sluga
Otegotna okolnost optuženih bilo je i posjedovanje kućnih
ljubimaca, pogotovo crne mačke, koja je početkom 18. stoljeća i u
Varaždinu uživala glas zlokobne životinje i Sotoninog sluge,
demona koji upravo u tom obliku pomaže vještici u njenim
zlodjelima.
Europske su zemlje zaluđene vješticama do početka 18. stoljeća
već imale višestoljetnu tradiciju uništavanja mačaka, pogotovo
crnih, što je dovelo do porasta broja među ostalim i štakora koji
su pak na sebi nosili buhe, a koje su Europi 1347. poklonile
‘crnu smrt’ ili kugu, koja je zauzvrat toj glupoj tradiciji
pokosila pola Europe. Tradicija paljenja i ubijanja crnih mačaka
živjela je gotovo do početka 19. stoljeća, a najviše su u tome,
čini se, uživali Francuzi.
Dakle, optužena, već vidno traumatizirana, bila bi nakon
primarnog dokazivanja suradnje s vragom i pronalaženja pečata
odaslana u njeno posljednje prebivalište, gradsku tamnicu, gdje
ju je čekala najgora etapa procesuiranja – tortura. Mnoge je nisu
preživjele.
(nastavlja se)