Ljudi onoga vremena oko ničega se toliko nisu potrudili kao oko osmišljavanja i izrade naprava koje će vam nanijeti što je god moguće veću i najgoru fizičku bol.
Povijest je samo spisak zločina i nesreća
(Francois Voltaire)
Kao što smo u prijašnjim tekstovima ustanovili, varaždinske su
vještice dijelile identičnu sudbinu kao njihove kolegice u
Europi. Od optužbe do ispitivanja – sve je manje više bilo isto.
Pa tako ni mučenje odnosno tortura nisu bili izuzetak.
Mora se priznati da se ljudi onoga vremena oko ničega se toliko
nisu potrudili kao oko osmišljavanja i izrade naprava koje će vam
nanijeti što je god moguće veću i najgoru fizičku bol. Naime,
tijekom perioda proganjanja vještica, mnogi su crkveni mislioci
uvidjeli da količina štete nikako ne može odgovarati broju
pronađenih vještica. Po toj ih je logici svakako trebalo biti
više. Trebalo je vještice natjerati da priznaju još više, otkriju
sve tajne, prokažu svoje partnerice u čaranju.
Žene koje su svoj kraj čekale u tamnicama, pa tako i Varaždinke,
nalazile su se u krajnje nehigijenskim uvjetima, što ne treba
čuditi, jer ipak pričamo o 16. i 17. stoljeću, kada higijena nije
bila pohvalna ni van zidina bilo kojeg zatvora. Dodatnom
ponižavanju, ali i strahu od onoga što ih čeka, samo su
doprinijela povremena zlostavljanja u vidu batinjanja, ostalih
vrsta fizičkog nasilja pa čak i silovanja. Neke od njih su bile
trudne, neke bolesne. Sjedile su u tami svoga uzništva i slušale
korake Inkvizicije koja dolazi.
Već ionako osramoćene, polugole, pretučene i ošišane na ćelavo te
su nesretnice tek počele put pakla koji se nastavio
najodvratnijim mučenjima u povijesti. Nakon što bi ih njihovi
ispitivači po nekoliko puta upozorili da priznaju da su u savezu
s vragom i da su činile štetu svemu i svakome, većina tih žena,
naravno, nije htjela potvrditi takvu optužbu, takvu
glupost.
Tu počinje užas. Prve opcije mučenja vještice, ukoliko ih već
nije doživjela prilikom ispitivanja, bila je upotreba igli koje
su svoje mjesto redovito našle ispod noktiju te su bile gurane do
samoga kraja. No, vjerovali ili ne, dok bi mnogi od nas već u
prvoj sekundi priznali sve moguće i nemoguće, neke su žene
ustrajale u svojoj nevinosti te krvavih i natečenih prstiju
odbijale priznati nametnute im gluposti.
Tehnički vam je to bilo otprilike ovako: ako ste priznali, možda
ste bili pošteđeni mučenja i brzo završili na lomači, ako niste
priznali, svejedno bi bili spaljeni, ali bi prije toga prošli
nezamislive muke.
Tu svakako ne smijemo zaobići tzv. pokus s nosom, u kojem bi
krvnik optuženu opalio drvenom palicom što je jače moguće po nosu
te bi po boji krvi odredio da li je ona vještica ili nije.
Jedna od omiljenijih, jednostavnijih naprava, čisto zbog njene
veličine, bila je tzv. palčenica (Compresio
pollicum), koja se stavljala, kako joj i samo ime kaže, na palac,
ali i na ostale prste, a sastojala se od dvije metalne pločice
koje su u unutranjoj strani bile prepune čavala. Palac se
stavljao između tih pločica koje su vijkom stezane i tako drobile
meso i kosti. Nakon što bi vam zdrobili palce, krenuli su i na
ostale prste.
Najneomiljenija obuća tog vremena bila je španjolska
čizma (Ocrrea hispanica), sastavljena od dvije željezne
sare koje su iznutra također obilovale prilično velikim čavlima.
Stavljala se oko potkoljenice i koljena nesretnice te potom
zatezala vijcima. Za dodatan učinak krvnik bi još pokoji put
lupio čekičem po čizmi.
Najneudobnija stolica bila je tzv. vještičja
stolica, prilično masivni dio namještaja sav prekriven
dugim i iznimno oštrim šiljcima na koji bi ‘vješticu’ posjeli i
dodatno je fiksirali, privezavši je remenjem.
Ako ste mislili da je ovo do sad grozno – spremite se, to je tek
bilo hladno predjelo. Žene koje su bile optužene za posebno teške
prijestupe i zločine, kao što su ubojstvo čaranjem ili čak
infanticid putem crne magije, srele su se sa napravom zvaom
španjolski magarac – drvenom klupom koja je
umjesto sjedala imala sagrađenu drvenu piramidu, a čiji bi vrh
bio metalan. Na taj su vrh posjeli optuženu kojoj bi dodatno još
vezali noge i vukli je prema dolje. Španjolski se magarac nije
mogao preživjeti.
Papina kruška, naprava u kojoj bi mogao uživati
jedino Marquis de Sade, bila je napravljena od metala. U svom
sklopljenom je obliku nalikovala na krušku (od tuda i ime). Kada
bi bila umetnuta u tijelo, okretanjem vijka ili pritiskom na
polugu, otvarala se lagano ili naglo poput kišobrana. Ovaj je
sistem vjerojatno i poslužio kod patentiranja kišobrana koji se u
svojoj sklopivoj formi pojavio u Engleskoj tek 1850-ih.
Ne smijemo zaboraviti ni na heretičku vilicu,
metalnu napravu na čijim su se suprotnim krajevima nalazili
završeci u obliku vilice. Ta je ‘vilica’ bila pričvršćena na
kožni remen, a koji se pak vezao mučenoj oko vrata. Jedna kraj
vilice bio bi smješten pod bradu, dok bi drugi bio uperen prema
dušniku. Glava žene je na taj način cijelo vrijeme bila
imobilizirana i podignuta prema gore, što je već vremenom
izazivalo nesnosnu bol. Dopušteni su tek minimalni pokreti
glavom, tek toliko da optužena može kimnuti ili odmahnuti na
postavljena pitanja. Bilo kakav nagli trzaj rezultirao bi
probijanjem najčešće doljnje vilice u dušnik.
I na kraju (iako daleko od toga da smo baš spomenuli sve naprave
– tek one popularne) željezna djevica, kada
konačno dobivam pažnju i ljubitelja grupe Iron Maiden. Svojevrsni
željezni sarkofag unutra kojeg se i na poleđini na unutranjoj
strani vrata nalaze šiljci koji, zatvaranjem vrata, probadaju
kompletno tijelo, od glave do potkoljenica. Jedna je ‘dama’
nađena i u podrumu varaždinskog starog grada i svoje mjesto
pronašla u postavu križevačkog muzeja.
Usput, moram spomenuti kako je upravo ‘iron maiden’ bila omiljena
naprava za mučenje takozvanoj ‘Krvavoj grofici’ Erszebet Bathory,
supruzi poznatog mađarskog vojskovođe Ferenca Nadasdya, koja je
svoju dokonost u odsutnosti njena muža, a koji je često ratovao
protiv Turaka, rješavala zatvaranjem svojih služavki u djevicu iz
koje bi potom potekla krv. Ta je krv služila Erszebet kao eliksir
za pomlađivanje. Eržika je toliko voljela željeznu djevicu da ih
je imala nekoliko i uvijek je barem jednu nosila sa sobom kad bi
putovala. Znalo se kako je često bila pozivana te sudjelovala na
bečkim dvorskim plesovima i balovima. Pa je tako jedna njena
‘djevica’ i pronađena u podrumu u Beču, Augustinerstrasse 21,
gdje je krvava grofica odsjela svaki put kada bi posjetila Beč.
No to je već neka druga priča.
Ostale metode koje nisu uključivale naprave, a čija je primjena
iznuđivala brojne gluposti od strane mučenih žena su nebrojene, a
jedna svakako predvodi. Ispitivanje u vodi je bilo prilično
omiljena i prema mišljenju tadašnjih stručnjaka iznimno precizna
te efikasna metoda pronalaženja vještica. Naime, nesretnoj bi
ženi užetom vezali ruke i noge te ju bacili u rijeku ili jezero.
Ukoliko je isplivala bla je kriva, jer ju čak ni voda ne želi, a
ukoliko bi potonula bila je nevina. Nažalost, one koje su
potonule su u većini slučajeva i ostale na dnu.
Brojna su zvjerska mučenja rezultirala time da su žene koje su
umirale na španjolskom magarcu ili trpjele agoniju zahvaljujući
papinoj kruški, odavale imena ostalih žena, susjeda te svih koji
bi im pali na pamet. Sve samo da agonija prestane.
Ženski grleni krici i vrištanja u tamnicama izrodili su još jednu
zanimljvu priču. Počele su pričati kako se nalaze u grupama te se
sastaju u noćnim satima. Ta je druženja, prepuna svim mogućim
opscenostima i gadostima, predvodio sam Sotona. Rodila se priča o
Crnom sabatu ili, po domaće, o Vražjem spravišču coprničkom.
(nastavit će se…)