Više od tri stoljeća nalaze se na našem području, djelovanje im je na tragu najstrože franjevačke tradicije, a ideja vodilja jest povratak autentičnom franjevaštvu. Riječ je varaždinskim kapucinima, a povijest uvođenja tog reda u Varaždin bila je tema ovotjedne Srijede u Muzeju.
– Začetnici kapucinskog reda su dvojica Franjevaca koji su 1525. godine, u vrijeme Luthera, u Italiji započeli s novom redovničkom zajednicom. Ideja vodilja bila je što vjerniji i radikalniji povratak autentičnom franjevaštvu. Broj sljedbenika rastao je veoma brzo, a temeljne konstitucije datiraju iz 1535. godine – započeo je predavanje fra Mirko Kemiveš, župnik Župe sv. Vida u Varaždinu.
Broj sljedbenika rapidno raste
U početnom zamahu osvaja ih ideja pustinjaštva i specifičan način odijevanja, dodaje fra Kemiveš.
– Kapucini nose dugačku šiljatu kukuljica, cappuccia, po kojoj su dobili ime. Prema predaji nose bradu, koja je svojevremeno bila znak siromaštva i strogosti života – ispričao je na predavanju.
U prvih pedest godina bili su prisiljeni ostati unutar Italije, no veoma su blizu puku, tako da se broj sljedbenika 1575. godine popeo na 3,5 tisuće članova.
– Bliski su narodu pa ih još nazivaju pučkim fratrima, a istaknuli su se i u brizi za bolesne. Kad su dobili dozvolu da mogu djelovati izvan granica Italije, kapucini su se vrlo brzo proširili u svim zemljama svijeta.
Kapucinski red, nastavlja Kemiveš, krasi ‘evanđeoska jednostavnost u duhu siromaštva svetoga Franje’.
– Krasi ih i blagost te strogoća življenja. Putujući su propovjednici, a svaki je kapucinski samostan na dnu vrta morao imati kapelu gdje bi se povlačili u molitvu i tamo bi ostajali i po tjedan dana – ispričao je fra Kemiveš o ‘redovnicima koji se znaju povući iz vanjskoga svijeta’.
Dolazak u Varaždin nije išao tako glatko
Kapucini zaslugom svetog Lovre Brindiškog 1606. godine najprije dolaze u Ljubljanu, a potom u sjeverne krajeve Hrvatske. Ipak, samom dolasku kapucina u Varaždin prethodilo je niz problema i poteškoća, koji su se rješavali nekoliko desetljeća, rečeno je na predavanju.
– 1618. godine dolaze u Zagreb i nastanjuju se na Gornjem gradu. Već 1652. staleži i redovi zatražili su od Štajerskog provincijala da u Varaždinu prihvate izgradnju samostana, no to se nije dogodilo. U tadašnjim zapisima istaknuta su tri razoga zbog koji bi taj red trebao doći u varaždinski kraj.
Ponajprije, ističe Kemiveš, radi turske opasnosti koja je prijetila, ali i nedostatka redovnika kapucina koji bi propovijedali na hrvatskom jeziku.
– Ipak, na ovim je prostorima vladalo protivljenje franjevaca dolasku još jednog reda. Stvar se komplicirala, no za dolazak kapucina posebno se borila grofica Marija Magdalena Drašković, koja je uputila pismo Rimskoj kongregaciji sa zamolbom da se uklone sve prepreke. Nakon brojnih rasprava Kapucinski red je odobrenje za djelovanje dobio krajem listopada 1699. godine, nakon čega dolazi do gradnje crkve i samostana.
Gradnja samostana i crkve prema strogim pravilima
Kapucini su stekli oveće zemljište, a gradnja crkve i samostana koji je morao imati vrt, tekla je po strogim pravilima.
– Mjesto nije smjelo biti udaljeno previše od grada, ali ne i previše blizu da ne bi previše posjeta ometalo samostanski način života – istaknuo je fra Kemiveš, dodavši da je redu bilo ‘strogo zabranjeno prihvatiti već gotove crkve, obzirom da su njihove morale biti napravljene po strogim propisima’.
– Konstitucije su odredile da se napravi mali samostan, nisu željeli velike crkve. Kapucinske su crkve morale biti male, jednostavne, ali vrlo čiste. Primjerice, zvono varaždinske kapucinske crkve teži oko sto kilograma, dok u ono kod svetog Nikole teži čak dvije tone!
Nadzornici su bili zaduženi za provedbu gradnje prema Konstitucijama, a da ne bi varali morali su poštovati mjeru od pola pedlja što je oko 13 centimetara, dok je tijek gradnje bio propisan i zadan do najsitnijh detalja.
– Sve je trebalo biti prema strogim propisima da mecene ne bi pale u napast i pretjerale. Kapucini do 1900. godine nisu čak sakupljali niti imali novac, to su za njih činile ovlaštene osobe – sindici.
– Četiri oltara, dvije kripte za pokapanje, četiri mjesta za molitvu, propovjedaonica i kor za devet svećenika, samo su neki od propisa gradnje. Samostan ima 28 ćelija i jednu kapelicu za bolesnike te četiri bolesničke sobe, biblioteku i vrt – pojasnio je fra Kemiveš.
Samostan i crkva Presvetog Trojstva, posvećeni su 1705. godine, što dokumentiraju sačuvani propisi Kapucinskog reda i ostali izvori.
– Marin iz Senja bio je prvi gvardijan varaždinskog samostana, a 1726. godine u samostanu je stalno boravilo 18 redovnika, čiji se broj povećavao. Podsjećam, njihova je osnovna zadaća bila prosvjetljenje puka kojeg je trebalo evangelizirati. Kapucini su se obvezali da će propovijedati isključivo na hrvatskom, budući da je do tad sve bilo na njemačkom.
Djelovanje kapucina ostavilo traga u Varaždinu
Tijekom više od 300 godina djelovanja, među varaždinskim kapucinima bilo je niz osoba koje su se istaknule u različitim sferama ljudske djelatnosti, na poljima teologije, filozofije, književnosti, glazbe, karitativnog angažmana.
– U širokome spektru svog djelovanja, osim pastoralnog rada, velik je doprinos varaždinskih kapucina i kulturi grada, u čiju baštinu pripadaju i crkvene orgulje iz 1860. godine i vrijedna samostanska knjižnica, sa 16 inkunabula i brojnim rijetkim knjigama – zaključio je fra Kemiveš.
