Od braće Strahonja, koji su tada bili Čakovčani, u ratu je 'samo' Štefan izgubio život. Ostali su preživjeli i bili trgovci u Čakovcu, Varaždinu i Budimpešti
– Prvi svjetski rat je zaboravljeni rat, a Drugi svjetski rat je
rat koji se nikada neće zaboraviti, citirao je naš ugledni
povjesničar Tvrtko
Jakovina svog japanskog kolegu koji ovim
riječima započeo predavanje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Prigodnije mjesto za ovaj citat vjerojatno nije mogao
izabrati, Hrvatska se, kad je riječ o Drugom, i dalje ‘u glavi’
koprca negdje između 1941. i 1945., a sjećanja na ‘Veliki rat’,
kako se Prvi zvao dok nije dobio svoj nastavak, uglavnom su
zaboravljena, piše portal 100posto.
U Državnom arhivu ne postoje nikakve evidencije hrvatskih
sudionika i hrvatskih žrtava, tek nešto pokušaju entuzijasti,
koji kakve-takve, najčešće fragmentirane podatke, pronalaze u
bečkim ili poljskim arhivima. Tako je najveći dio izvora i dalje
ostao je u onim obiteljskim koji, svaki za sebe, čuvaju uspomene
na svoje pretke.
Jedan od takvih arhiva pronašli smo kod sveučilišnog
profesora Vjerana
Strahonje, nekada dekana varaždinskog Fakulteta
organizacije i informatike i aktualnog gradskog vijećnika,
obojica njegovih djedova bili su veterani Prvog svjetskog rata.
– I djed moje supruge, Nikola
Kesegi je bio u Galiciji, imamo i
fotografiju s ponosnim roditeljima i sestrama. Sudeći po
fotografijama, dogurao je do narednika, dodaje
Strahonja.
Zanimljivo
je da su po očevoj liniji, osim
djeda Martina, i petorica njegove braće
bili
mobilizirani: Štefan, Janči, Pepi–Josip, Gyula i Naci–Ignac.
Kaže, bilo je ih devetorica braće, no unatoč tomu samo možete
misliti kakvi su bili razmjeri mobilizacije kad je iz samo jedne
kuće toliko mladića išlo na galicijski front.
– Inače je Austro-Ugarska vodila računa o tim socijalnim
momentima, pa i o tome koliko se članova jedne obitelji
mobiliziralo. Međutim, kako je rat odmicao, zbog nestašice
vojnika znalo se dogoditi da su cijele obitelji bile posve
devastirane, kaže nam jedan od najvećih hrvatskih autoriteta za
ovo razdoblje, umirovljeni pukovnik
HV-a Nikola
Tominac.
Tome
ide u prilog i podatak koji nam je potvrdio Strahonja. Naime,
nisu sva braća bila mobilizirana odjednom. Njegov djed je imao
sreće, pa je tek zadnju godinu pozvan u borbu.
– Moj deda, Tinči-Martin je, srećom, mobiliziran tek pred kraj
rata, još je i dobro prošao. Inače, kad je mobiliziran, njegov se
najbolji prijatelj, gospodin Movčan,
dragovoljno javio da ide u rat, toliko su bili nerazdvojni,
prepričava Strahonja za portal
100posto.
Kaže, od rata je djedu ostao tek jedan suvenir.
– Na polici, kao podsjetnik na rat, držao je mesingani vrh
topovske granate, poklon jednog od braće, sjeća se unuk.
Inače,
od braće Strahonja, koji su tada bili Čakovčani, u ratu je ‘samo’
Štefan izgubio život. Pukovnik Tominac nam kaže kako je s
hrvatskog područja mobilizirano oko 700.000 vojnika, a oko
140.000 ih je poginulo, dakle, svaki peti se nije vratio. Upravo
je Galicija ‘progutala’ najviše života, a ondje su većinom bili
vojnici iz kontinentalne Hrvatske, dok su na fronti na Soči
ratovali Hrvati iz Dalmacije i BiH.
– Štefan je umro u Žilini 1916. godine, pretpostavljam od
posljedica ranjavanja, iako je na toj fronti vladala i epidemija
kolere. Ostali su preživjeli i bili trgovci u Čakovcu, Varaždinu
i Budimpešti, kaže Strahonja.
– U samoj Žilini nije bilo borbi, ali sam našao podatke o vojnoj
bolnici gdje je umrlo više od 300 vojnika i o starom groblju gdje
su pokopani vojnici iz naših krajeva, možda je i Štefan tamo.
Inače, kad je Štefan odlazio u rat, mom dedi je bilo neugodno
poljubiti brata, to si nije mogao oprostiti cijelog života, rekao
je.
Drugi brat, Janči, nakon što je preživio strahote Prvog izgubio
je život u Drugom svjetskom ratu, i to kao civilna žrtva.
– Poginuo je u savezničkom bombardiranju u Varaždinu. Kad su
bombardirali kolodvor i most na Dravi, izašao je iz podruma u
Aninoj ulici, jedan avion je malo zaostao za ostalima i bacio
bombu od koje je Janči stradao, kaže Vjeran Strahonja.
Nešto vedriju priču čuli smo za Strahonjinog djeda po majčinoj
liniji, Dragutina
Bogovića. I on je kao i Strahonje
boravio u Galiciji, a njegov suvenir iz rata bio je posve
neobičan.
– Sudbinu je dijelio s prijateljem Matekom.
Desetljećima nakon rata su šišali jedan drugoga, a kad sam bio
mali i mene, ručnom mašinicom za šišanje koju su dovukli kao
ratnu uspomenu. To je im bila prilika za ponavljanje priča iz
rata, kaže.
Jednu posebno pamti, onu koja se nije previše spominjala pred
bakom.
– Posebno se sjećam priče kako su se pri povratku iz rata par
dana zadržali u Novom Marofu, kod grofa Erdődyja na nekakvoj
razuzdanoj proslavi kraja rata, gdje su svirali tambure,
ispričao je profesor za kraj za portal
100posto.
