Marija Terezija je vjerovala u vještice, no sumnjala je u vjerodostojnost mnogih slučajeva. Stoga je svaki slučaj, pa tako i neke iz Varaždina, odlučila provjeriti sama uz prisustvo njenog osoblja.
‘Smrt jednog čovjeka je tragedija. Smrt milijuna samo
statistika’
(nepoznati autor)
Više mrtve nego žive, doslovno polomljene, isprebijane,
istegnutih udova, polomljenih kostiju, otvorenih rana, žene koje
su preživjele torturu inkvizicije čekala je posljednja stanica –
lomača.
Što se Varaždina tiče, pouzdano se zna za jednu lokaciju, onu u
naselju Brezje. To su mjesto u svojim opisima
navodili brojni putopisci koji su, putujući prema gradu, a
prolazeći kroz to naselje gledali razne strahote – obješena ili
spaljena tijela na netom dogorjelim lomačama.
U trenutku pisanja ovoga teksta još uvijek tražim podatke i
informacije o kojim se to točno putopiscima onoga razdoblja radi,
a gotovo sam siguran da je jedan od njih poznati Janez
Vajkar Valvasor, slovenski povjesničar, putopisac,
etnograf, kartograf pa čak i član Londonskog kraljevskog društva
za unapređenje prirodnih znanosti, čovjek koji je zabilježio
priču Juraja Granda – prvog hrvatskog vampira.
Druga je lokacija vjerojatno bila na današnjem Vidovskom
trgu, negdje između crkve i autobusnog kolodvora, s
obzirom da se navodi da su tamo bile galge, odnosno vješala na
kojima su svoje živote skončali brojni kriminalci, sitni lopovi i
ostali osuđenici. No čini se da je vješanje u mnogočemu bolje od
– paljenja.
Kada pričamo o inkviziciji, prva slika koja nam pada na pamet je
ipak taj najokrutniji način pogubljivanja, žena koja urla u
nezamislivoj agoniji dok ju proždire plamen. U većini slučajeva
je tako i bilo. No bilo je i slučajeva u kojima se osuđenicama
ukazala milost pa bi ih prije spaljivanja udavili ili im odsjekli
glavu mačem. Budimo iskreni, s obzirom na lomaču to i je bilo
milosrdno smaknuće.
Takva je ‘milost’ primjerice ukazana Varaždinkama Bari
Štrigarić i Dori Topolči, koje je sud
1718. osudio na smrt na lomači. No ipak su im se smilovali i na
nagovor njihovog ispovjednika prvo im odrubili glave, a potom
zapalili.
Zapravo, postojao je dobar razlog za to. Naime, njihov je
ispovijednik ishodovao ‘blažu’ kaznu jer je mislio i pred sudom
izrekao kako postoji mogućnost, kada bi ih žive spaljivali, da bi
one u tom slučaju mogle svoje duše još više upropastiti pa da je
ipak bolje biti što je moguće efikasniji i brži. Nisu sve bile te
sreće.
Neke ‘vještice’ baš nisu imale sreću. Osim što su čekale da ih se
spali, imale su čak i nezgode u toj nesreći. Tako je jedna žena u
selu kraj njemačkg Wittenberga čekala na smaknuće i u trenutku
kad je zapaljeno poslagano drvo i granje – počela je padati kiša.
Krvnik je morao intervenirati i na zadovoljstvo krvoločne
okupljene svjetine – odrubio joj glavu.
Druga, koju je vatra već dobro zahvatila, uspjela se osloboditi
jer je pregorjela užad kojom je bila vezana. Ta se ljudska
buktinja zaletjela u gomilu koja ju je doslovce –
raščetvorila.
Na Zagrepčanki Anici Pauković čak su i
eksperimentirali. Osuđenoj 1748. da bude spaljena na lomači
probali su skratiti muke, ali ne odsijecanjem glave, već su joj
oko vrata vezali vreću s barutom. U najmanju ruku –
originalno.
Bilo je tu i eksperimenata sa samim ogrjevom. Ukoliko su, kako se
kaže, ‘uzeli pik na vas’, pripremljeno bi drvo malčice ovlažili s
ciljem da gori duže. Ako im se baš taj put i nije dalo uživati u
smaknuću – drvo bi premazali smolom i u trenu bi izgorjeli.
Ogrjev, krvnika, njegovu užinu i popijeno vino, a u nekim
slučajevima i sam sudski proces – plaćala je rodbina osuđene.
U 18. stoljeću – razdoblju mnogih otkrića i brojnih izuma, kao
što su parna mašina, parni brod, termometar, bicikl, baterija,
aparat za gašenje požara i brojni drugi, u doba
industrijalizacije, Francuske revolucije i ostalih povijesnih
događaja – polako se ali sigurno počeo mijenjati i stav prema
natprirodnom pa tako i prema općem pojmu vještičarenja, pojave
koju je sve educiranija javnost počela karakterizirati kao –
besmislicu.
Tome je svakako doprinijela Marija Terezija,
jedina žena koja je vladala Habsburškom monarhijom i koja je
1756. donijela zakonsku odredbu po kojoj sve presude u
slučajevima protiv vještica te tu i tamo pokojeg čarobnjaka imaju
poslati njoj osobno na uvid i potvrdu.
Dakle, da se razumijemo, Marija Terezija je vjerovala u vještice,
no sumnjala je u vjerodostojnost mnogih slučajeva. Stoga je svaki
slučaj, pa tako i neke iz Varaždina, odlučila provjeriti
sama uz prisustvo njenog osoblja. Naravno, dodatak je bio i taj
da ukoliko se neku ženu željelo smaknuti, trebalo ju se dovesti
na njen dvor i, naravno, platiti troškove putovanja i pregleda
Marijinih stručnjaka.
Tu odjednom drastično opada broj smaknutih, ali i osuđenih žena.
Progonima se nazire kraj. Posljednju strahotu takvog karaktera je
na vlastitoj koži okusila Križevčanka Magda
Logomer zvana ‘Herucina’.
Herucina je 1757. optužena da spravlja raznorazne otrove i
napitke od kojih neki liječe, ali neki – ubijaju. Za tzv.
‘ljudomorce’ Herucina se našla pred optuženičkom klupom te dalje
po već uhodanom planu i progamu. Tamnica i tortura tijekom koje
je priznala sve samo da se riješi muka. Priznala je i da je
spavala s Vragom i da je svojim napicima trovala i ubijala
ljude.
I ova bi priča završila kao i sve do sad da se nije umiješala
Terezija i njen zakon. Naređeno je da se Herucina hitno dovede u
Beč na pregled. Za tu je priliku Marija Terezija odabrala svog
osobnog liječnika Gerarda van Swietena,
istaknutog profesora na bečkom medicinskom fakultetu. Van Swieten
je tijekom pregleda samo ustvrdio da se žena nalazi u iznimno
lošem stanju zbog pretrpljene torture i da će je biti teško
izliječiti.
Herucinu Terezija oslobađa, pod posebnom je zaštitom vraća u
Križevce i nakon toga se više o njoj ne zna ništa. Tek podatak
kako je upravo sudbina Magde Logomer potaknula Mariju
Jurić Zagorku da napiše svoje besmrtno djelo, ‘Grička
vješticu’, u kojem Heucina postaje junakinja Kontesa Nera.
Nakon toga se stišavaju urlici u tamnicama, lomače se gase.
Prestaju progoni i u Hrvatskoj – posljednjoj državi u Europi u
kojoj je Crkva palila žene. Petstotinjak godina terora,
histerije, osuđenih i pobijenih ljudi, smaknutih na najsvirepiji
mogući način, uz prethodnu upotrebu najrazličitijih naprava za
nanošenje neopisive boli, rezultat je jednog bezumnog razdoblja,
razdoblja straha i panike za koju se eto, jedne nedjelje, 12.
ožujka 2000. godine, sa svog balkona papa Ivan Pavao
II. ispričao.
Teško je baratati brojevima onih koji su svoje živote skončali na
lomači ili u tamnicama diljem Europe. U pitanju je također i
skliski teren. Neki će reći kako ih je tijekom tog perioda
spaljeno nekoliko milijuna, neki kako je tek riječ o par tisuća.
Točne podatke i brojeve – na žalost, nećemo nikada znati.
Danas, 260-ak godina kasnije, tek se tu i tamo može pročitati
poneki članak o tim strahotama, ali i nakon toliko godina još se
uvijek nađu oni kojima ta povijest smeta, a ima čak i onih koji
tvrde da se nikad nije ni dogodila. Doduše, postoje i ljudi koji
i danas tvrde da je zemlja ravna ploča.